Hoće li pristupni EU balon
puknuti prvo u Hrvatskoj?

Dr. Jasna Plevnik

Od 2000. do siječnja 2009. proces pristupanja Europskoj uniji predstavljalo je temelj hrvatskog vanjskopolitičkog identiteta. Hrvatska nikada nije mislila da je ulazak u EU besplatan i uložila je puno napora da zasluži članstvo.

Pristupanje je bilo popločeno s mnogim preprekama, a neke od njih uzrokovane su sporošću Hrvatske u borbi protiv korupcije, ili u reformi pravosuđa. Vlada je otvoreno prihvatila svoju odgovornost za te propuste. Ali, pored toga približavanje Hrvatske Europskoj uniji bilo je pogođeno i stalnim rastom problema poznatih kao institucionalna paraliza.

Premda nikada nije imala razdoblje blještavila u procesu pristupanja, te ju je i EU mnogo puta duboko ranio i ponizio Hrvatska je nastavila s napredovanjem prema svom strateškom cilju-postavši primjerena kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji. Njezin uspjeh ohrabrio je i druge države u regiji.

Ali, početkom 2009. godine dogodila joj se je nova nesreća. Slovenija, njezina susjedna država i članica Europske unije došla je s planom blokiranja njezinog ulaska u Uniju.

Slovenska EU moć nad Hrvatskom

Slovenski diplomatski rat protiv Hrvatske je prije svega zaokupljen pokušajem da

(zlo)upotrijebi moć slovenskog članstva u Europskoj uniji kako bi ojačao poziciju Slovenije u 18 godina starom sporu koji oko granica vode dvije države.

Naravno pitanje graničnog spora je složeno i ima dugu povijest.

U njegovom rješavanju Slovenija se vodi političkim instinktom da će Hrvatska odustati od svoje granice na moru i na kopnu u zamjenu za članstvo u Europskoj uniji. Takav diplomacija postala je korisna za slovenskog premijera Boruta Pahora budući da istraživanja javnog mnijenja u Sloveniji pokazuju punu podršku njegovoj vanjskoj politici prema Hrvatske, zato što je građani shvaćaju kao uobičajen dio pregovaračko procesa utemeljen na pravilima Europske unije.

Je li premijer Pahor u pravu što pokušava postići maksimum korištenjem Unije kao instrumenta da zastavi hrvatsko pristupanje Uniji?

Europska komisija misli da nije, ali radi vrlo malo da zaštiti vjerodostojnost kandidatskog statusa Hrvatske koji bi trebao značiti da je Hrvatska važan saveznik i partner Unije.

Zato se Hrvatska danas osjeća napuštena, a njezin potencijal da se bori s čudnim riječima kao pristupanje, približavanje, ili benchmarking postaje sve slabiji.

Premda se Europska komisija ne slaže s čangrizavom slovenskom graničnom diplomacijom prema Hrvatskoj, svejedno uglavnom djeluje kroz prazne riječi ponavljajući kako Slovenija ne bi trebala koristiti bilateralne probleme u blokiranju hrvatskog približavanja Uniji. Uobičajena plitkoća službenih izjava Europske komisije ne bi trebala u ovom slučaju ostati glavna reakcija.

Hrvatski premijer Ivo Sanader ima dobre odnose s premijerima Austrije, Češke, Slovačke i premijerkom Njemačke, ali je jedino francuski premijer Nicolas Sarkozy pomogao otvoriti pitanje graničnog spora.

Europska komisija je pogriješila u rješavanju spora i zbog svoje krive početne pozicije. Unija je tražila od Hrvatske i Slovenije da prihvate grupu međunarodnih stručnjaka koji bi im trebali pomoći da riješe spor oko granica. Hrvatska je prihvatila taj prijedlog premda je odlučna da kao konačnu odluku prihvati onu od Međunarodnog suda u Haagu, za razliku od Slovenije koja žudi za politički nametnutim rješenjem.

Izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku Hannes Swoboda snažno je podržao Hrvatsku predstavljajući granični problem kao pravno pitanje za koje postoje međunarodni zakoni. Kritizirao je Ollija Rehna za podršku Sloveniji koja želi spor riješiti politički.

  Na ovom problemu Europska unija se morala postaviti potpuno drugačije i zaštiti svoje principe prema kojim se problem granice mora odvojiti od predpristupnog pregovaranja. Unija će napravit povijesnu pogrešku ako dopusti Sloveniji da krši njezino načelo da pojedina zemlja ne može koristiti bilateralne probleme kako bi blokirala pristupne pregovore druge zemlje. Zato je u slovensko-hrvatskom sporu slijeđenje EU načela mnogo važnije nego reforme koje je Hrvatska veće primijenila ili nije.

U dubljem smislu slovenski diplomatski rat protiv Hrvatske odražava krhku moć koju imaju principi Europske unije u stvarnosti. Njezina praksa načela uvijek je patila od temeljnih pukotina kao na primjeru Cipra, Rumunjske i Bugarske koje su postale članice Unije premda su imale duboke probleme s korupcijom. Mnogo drugih primjera može biti dodano da ilustriraju nepostojanost Europske unije u primjeni vlastitih načela.

Hoće li pristupni balon puknuti prvo u Hrvatskoj?

Proteklih devet godina bilo je razdoblje u kojem je proces pristupanja Uniji u svakoj državi bivše Jugoslavije izgledao kao da posve ispunjava bit njihovih nacionalnih vanjskopolitičkih ciljeva. Postajalo je uvjerenje da se Unija sigurno otvara Zapadnom Balkanu.

Ali to razdoblje opsjednutosti članstvom u EU je danas u opadanju prije svega zbog onoga što se događa Hrvatskoj i naravno zbog ekonomske krize koja također potaknula preispitivanje koristi od koncepta uključivanja u Uniju u svim državama regije.

Kako vrijeme prolazi mnogi osjećaju važnost pitanja - koje zapravo mogućnosti Unijino ponašanje pruža Hrvatskoj i cijeloj regiji? Odgovor je daleko od jasnoga.

Otuđivanje od Unije nije tako nezamislivo kao prije pet godina, taj problem bi mogao postati stvaran. Koncept integriranja izgubio je u državama jugoistočne Europe svoju enormnu sugestivnu moć izvedenu iz razvojnih očekivanja jugoistočno europskih država da samo članstvo u EU može pogurnuti njihove ekonomije naprijed i da će ih EU zaštiti u slučaju ekonomske krize. To je bio glavni razlog zašto je Unija bila seksi državama bivše Jugoslavije, ne zbog svoje političke kulture ili geopolitičke moći. Sada je snaga membershipisma u opadanju ne samo zbog puno problema u procesu pristupanja nego i zbog pojedinačnog i nesolidarnog pristupa Unije u rješavanju posljedica ekonomske krize.

U današnjim teškim vremenima balkanski ekonomski koncept uključivanja je izazvan više nego ikada. Zbog toga bi se EU trebao suočiti sa činjenicom da postoji jugoistočna Europa umorna od takve Europske unije koje nema volje da već jednom prekine svake nove godine s istim populističkim obećanjima kako će ova godina biti odlučna za Balkan.

Hoće li balon približavanja i pristupanja Uniji, koji već skoro deset godina predstavlja glavni vanjskopolitički događaj svake države u Regiji, prvo puknuti u Hrvatskoj, i ako hoće, kojom se riječi može opisati politika suprotna dosadašnjoj? Možda mogućnošću novih geopolitičkih odnosa i nestabilnosti na Balkanu. Europska unija ovakav scenarij vidi prilično nemogućim računajući kao i do sada na nesposobnost država jugoistočne Europe da pronađu alternativu Uniji.

Vjerojatno još uvijek ima više Europe nego Rusije i Amerike u regiji. Hrvatska sebe jasno određuje prozapadnom za razliku od Srbije i Crne Gore koje su proruske i prozapadne. Makedonija je više proamerička a ekonomski umiruća Bosna i Hercegovina je proeuropska, proruska i probliskoistočna. Ove međunarodne veze imaju duboku povijest koja seže u vrijeme prije kraja hladnog rata.

Politika uključivanja u Europsku uniju i globalizaciju bila je duh vremena 2000-ih koji je pridonio miru i stabilnosti u regiji. Nije teško vidjeti da to razdoblje sada prolazi. Europska unija, na čelu s Njemačkom sve više i više govori o zaustavljanju procesa širenja, a sve manje i manje o njegovom unapređivanju. Taj trend i globalna ekonomska kriza mogu preokrenuti Hrvatsku i cijelu regiju u najneuspješniju priču Europske unije, osim ako si Unija ne dozvoli da bude dodirnuta, kao što bi rekao Abraham Lincoln, od boljih anđela svoje naravi.