Svijet je pun država i državnika koji ne mogu učiniti da globalizacija djeluje u korist njihove države. Dr. Mohamad Mahathir je bio državnik koji je uspio nadvladati negativne posljedice globalizacije koje su 1997. godine u obliku financijske krize pogodile Maleziju i ostale jugoistočnoazijske države. Globalizacija ponovno djeluje u korist Malezije. Premda ima dosta onih koji ne odobravaju Mahathirovo ponašanje u godinama krize ili njegove ocjene o silama koje vode financijske špekulacije on je ipak postao globalno poznat i priznat kao lider koji je uspio sačuvati zemlju od nestabilnosti, rasprodaje i oporaviti njezinu ekonomiju. Ruka koja je mu je u tome pomogla je bila "vlastita ruka" a ne ona od MMF-a. Uveo je selektivnu kontrolu kapitala i valute da bi spasio malezijsku ekonomiju pred "pohlepom trgovaca valutama i manipulativnom devalvacijom valuta azijskih tigrova"(Mahathir,2001). Joseph Stiglitz ocijenio je Mahathirovu odluku briljantnom, a nekoliko godina poslije Stiglitz je optužio MMF za propast Argentine koja nije imala sreću da ima "svoga Mahathira" sposobnog da globalnim financijskim institucijama nametne svoja pravila za izlazak iz krize.
Mnoge države u razvoju koje su se oslanjale na pomoć MMF-a i Svjetske banke nisu uspjele stabilizirati svoju ekonomiju niti shvatiti pravo značenje sofisticiranih i često licemjernih argumentacija eksperata država predvodnica globalizacije na sastancima Svjetske trgovinske organizacije ili MMF-a. Visokorazvijene države svoju industriju i poljoprivredu izdašno subvencioniraju i onda tvrde da je ekonomija država u razvoju neefikasna. Od tekstila i poljoprivrednih proizvoda, područja u kojima su siromašne države konkurentne razvijene države brane se protekcionizmom i kompliciranim propisima.
Mahathirovu knjigu Globalizacija i nove realnosti upotpunosti prožima postavka da globalizaciju treba tumačiti na temelju činjenica, a ne vjerom u dogme slobodnog tržišta. Knjiga je zbirka Doktorovih govora iz kojih se jednostavno, potpuno i uz potrebno ponavljanje pokazuje što je za zemlje u razvoju, male i ekonomski slabe država globalizacija, u čiju korist djeluje, na koje faktore se oslanja, koji su vječni interesi kapitala i što mogu male ekonomije učiniti da iskoriste ekonomsko povezivanje svijeta i u svoju korist.
Mahathir se može učiniti blizak antiglobalistima, ali on nije protivnik globalizacije; desetljećima je vodio politiku kojom je Maleziju pretvorio u jednu od najglobliziranijih i najotvorenijih zemlja svijeta. Malezija je u 2002. godini bila ponovno pogođena negativnim kretanjima u informacijsko tehnološkom sektoru i ekonomskim usporavanjem Japana i Amerike što je pogodilo njezin izvoz elektronike, ali je brzo došlo do oporavka. Malezija ima zdrave devizne rezerve, mali vanjski dug pa je izbjegnuto ponavljanje krize iz 1997.
Ideje mahthirizma bitne za reformu upravljanja globalizacijom

Iako je Mahathir nakon dvadeset godina upravljanja Malezijom krajem listopada 2003. godine otišao s premijerske dužnosti, mahathirizam je ostao. Ne samo kao svjetonazor koji će još dugo biti aktualan za Maleziju, jugoistočnu Aziju, islamske zemlje, nerazvijene države globalnog Juga ili zemlje okupljene u G-15, već kao bitan pojam za razumijevanje globalizacije i platforma za njezino oblikovanje kao instrumenta za bogaćenje i nerazvijenih zemalja. Prema mahathirizmu dosadašnje upravljanje globalizacijom naklonjeno je bogatima i tehnološki naprednima, a problemi malih država koje stvara globalizacija smatraju se greškom samih tih zemalja i njihovih vlada.
Mahathir je priznao kako nisu bili svjesni pravog značenja slobodne trgovine sve dok nije došlo do istočnoazijske financijske krize. Tada je Malezija shvatila koliko malo zna o međunarodnom financijskom sustavu, kako se trguje valutama, kako se novac kreće a da se nikada fizički ne premješta.
Zahtjev za reformiranjem globalizacije predstavlja samo srce mahathirizma, a Mahathir je uvjerljiviji je od drugih zato što uspio praktično pokazati da postoji alternativa pravilima glavnih menadžera globalizacije MMF-a, Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije i financijskih špekulanata.
Za njega je globalizacija koncept koji je izumio čovjek i kao takav, on je nesavršen i treba ga regulirati, a tempo globalizacije usporiti za države u razvoju, jer je i industrijskim zemljama trebalo više od stoljeća da budu sposobne za globalizaciju. Mahathir primjećuje da je članicama EU je trebalo 50 godina da uklone trgovinske barijere između sebe i još taj proces nisu u potpunosti dovršile.
Nema ništa sveto u današnjem konceptu globalizacije, a da se ne bi moglo promijeniti, ako treba i radikalno, kako bi predstavljao manju opasnost za one koji ga prihvaćaju i prakticiraju (Mahathir, 2002., 10) .
Mohamad Mahathir kao najopasniju stranu globalizacije određuje trgovce valutama čime pokazuje da odlično razumije da nije ni globalna trgovina ni strana ulaganja, ni mogućnost poslovanja u realnoj jedinici vremena ono što suštinski predstavlja novum globalizacije već je to upravo globalna financijska trgovina, konkretno trgovina valutama i dionicama. Prema ocjenama stručnjaka za ekonomsku globalizaciju jedino globalno tržište je tržište valutama i ono je decentralizirano i koordinirano mimo država te kao takvo ugrožava stabilnost država. Opseg trgovine valutama 6 puta je veći od svjetske trgovine i ima od 1983. godine trend stalnog porasta. Za Mahthira je legitimno stečeni profit je onaj kojim se zarađuje novac a da se time ne stvara bijeda, dok trgovce valutama ne brine šteta koju su napravili milijunima ljudi i uništili im budućnost.
Mahathir je tvrdo vjerovao u svoj model izlaska iz krize i ušao je u žalosnu političku borbu s svojim zamjenikom Anwar Ibrahimom koji je u monetarnim pitanjima bio proMMF orijentiran. Prvo su se sukobili privatno a poslije javno da bi krajem 1998. Anwar bio osuđen za sodomiju. Neki su ocijenili da je Mahathir u to doba izgubio kompas, a sve zbog straha da ne izgubi svoje podržavatelje uglavnom iz stare industrije koji su stradali od špekulatora. Pojedini analitičari smatraju da su u stvarnosti najveći špekulatori bili sami Malezijci jer su se investicijski prenapregnuli, a kada je balon puknuo postali su nelikvidni.
Prihvatljiva globalizacija je regulirana globalizacija

Mahathir veličinu onih koji upravljaju zemljom ocjenjuje prema sposobnostima prilagođavanja države principima globalizacije sa što manje boli za stanovništvo. Prihvatljiva globalizacije je regulirana globalizacija ali za nju ima malo nade govori Doktor krajem 2002. godine.
Deregulirana globalizacija je prema njemu najgore moguće stanje odnosa između država u kojem dominira licemjerje budući da bogate države traže od siromašnih da istovremeno provode vladavinu prava i deregulaciju svih područja života. Od država u razvoju se traži da se podvrgavaju silama tržišta koje su prema Mahathiru uvijek strane, a ne lokalne sile.
U pravednoj globalizaciji konkurenti moraju biti približno jednake snage, a ekonomska efikasnost mora se ponekad žrtvovati u korist siromašnih.
Važno je imati ekonomiju spremnu za liberalizaciju do tada je protekcionizam legitimna faza pripreme za neizbježno. Globalizacija će se održati ako bude prihvatljiva i za siromašne, te ako one sile koje oblikuju pravila svjetskog poretka prihvate činjenicu da se siromašne zemlje moraju bogatiti na način kako su to radile bogate zemlje.
Novi svjetski poredak i fair-play

Mahathir stanje svjetskog sustava promišlja s geopolitičkog i geoekonomskog aspekta zato su njegove ideje o nacionalizmu, suverenitetu država, kapitalizmu, islamu, i autoritarizmu korisne su za razumijevanje svjetskog poretka čiju strukturu oblikuje globalizacija kao najvažniji faktor. U svim svojim govorima upozorava na proces oblikovanja poretka "apsolutnog kapitalizma" koji sada može pokazati svoje "kapitalističke zube" jer je socijalizma i komunizam propao. Mahathiru je Zaljevski rat pokazao da postoji samo jedna sila i novi koncept međunarodnih odnosa prema kojemu nitko nema pravo na suverenitet ako SAD procijeni da je prekršen njihov kodeks ponašanja.
U takvom odnosu snaga stanje se može jedino promijeniti ako se formiraju novi snažni regionalni ekonomski i politički blokovi i grupe. Pokret nesvrstanih Mahathir vidi kao forum koji nije spreman da bude tek obični klijent Prvog svijeta u kojem UN
ne predstavlja ništa. Ujedinjavanje Azije je njegov stalni poklič jer može poslužiti kao poluga za uravnoteživanje globalizacije. Mahathiru budućnost Azije nije izrazito azijska i ne može se razdvojiti od budućnosti svijeta, ali u sadašnjoj fazi podjele svijeta na regionalne blokove treba udružiti Aziju i napraviti azijski monetarni fond.

Mahathirovi uzori i "Look East Policy"
Na Mahathirove ideje o neminovnosti globaliziranja ekonomije Malezije i nužnosti aktivnog uključivanja u informacijsku revoluciju utjecao je japanski ekspert za globalizaciju Kenichi Ohmae koji je bio dugogodišnji Mahathirov savjetnik u oblikovanju malezijskog puta, zaštiti domaće industrije i izgradnje lokalnog znanja.
Ohmae je na glasu kao hieprglobalista, autor je brojnih knjiga i sintagmi kao što su " svijet bez granica", "tripolarna trgovina", a u Mahathiru je pronašao državnika spremnog da u izgradnji Malezije uključi njegove projekte , kao što je npr. multimedijski super koridor(MSC). To je san svakog savjetnika.
Ohmae se je osobno uključio u razvoj MSC-a 1993. godine. kako bi pomogao Maleziji da zadrži korak s digitalnim svijetom. Dr. Mahathir je prihvatio Ohmaeovu preporuku da u određenom prostoru eksperimentiraju s budućnošću i stvore novi potpuno inteligentan grad Cyberjaya, odnosno cyber-zajednicu.
U novoj knjizi The invisible continent: four strategic imperatives of the new economy Ohmae piše da se Multimedia Super Corridor uspješno izgrađuje i u perspektivi će se proširit po cijeloj Maleziji. Oko 300 kompanija, od toga 30 prvorazrednih svjetskih kompanija već djeluju u području širokom i dugom 50 kilometara u neposrednoj blizini Kuala Lumpura koje je izabrano kao MSC. U tom prostoru se upravlja na osnovi Cyber zakona koji je prihvaćen u Parlamentu 1998. godine, a prva elektronička vlada " preselila" se je u Putra Jaya 1999. godine.
Važno ime za Mahathira je svakako i Dneg Xiaoping koji je, Mahathir to rado ponavlja u svojim govorima, smatrao da istinu treba tražiti samo u činjenicama. Na takvoj metodološkoj platformi- ne treba vjerovati u ideje i vizije globalizacije nego u činjenice globalizacije- Mahtahir je oblikovao svoj pristup globalizaciji o kojoj je činjenica malo, a puno besmislica.
Država koja je fascinirala Mahtahira je Japan koji se je izdigao nakon Drugog svjetskog rata iz pepela, a čije specijalno mjesto u Mahathirovoj politici dokazuje "Look East Policy" koju je objavio 1981. godine , da bi dvije godine kasnije prvi puta kao premijer posjetio Japan. Ohmae je tada postao Mahathirov savjetnik i radio je s njim na Look East programima. Njegov nasljednik ,premijer Abdullah Ahmad Badawi, kazao je da će nastaviti "Look East Policy".
Mahathir je bio "otvoreni premijer," lider koji stalno uči i koji je slobodan da unatoč snažnom nacionalnom osjećaju propagira kulture i vrijednosti drugih. Sadržaj"Look East Policy " podrazumijevao je da Malezijci trebaju prihvatiti japansku radnu etiku, poslovne vještine i privući japanski kapital. Više od dva desetljeća te politike obilježeno je snažnim transferom znanja i kapitala između dvije države. Danas oko 8 tisuća Malezijaca studira u Japanu ili tamo odlazi na povremeno tehničko-tehnološko usavršavanje. Više od 1300 japanskih kompanija posluje u Maleziji a međusobna trgovina je porasla s 11,8 milijardi ringgita u 1980. godini na 100 milijardi ringgita u 2003.godini. Japan je treći trgovinski partner Malezije nakon Amerike i Singaporea.
Mahathir je uspio u svojoj"Look East Policy", a odnosi između dviju zemalja nisu nikada bili tako solidni. Ipak Japan u 2000-oj prestaje biti ključni uzor Mahathiru već počinje služiti sve više kao model što se ne treba kopirati budući da za njegov, kako sam kaže staromodan ukus, mladi Japanci previše prihvaćaju Zapadnu kulturu i boje svoju kosu u plavo.
Umma i globalizacija

Malezija je primjer uspješne kombinacije islama i modernizacije u kojoj je
establishment radio na islamskom obnavljanu. U govoru Islam i globalizacija održanom na sastanku s muslimanskim intelektualcima i poslovnim ljudima u Dohi 11. studenog 2001. godine Mahathir je kazao kako su sve muslimanske zemlje u razvoju te da će bez strategije globaliziranja svoje ekonomije postati dio Sjevernoatlantskog imperija.
Za Mahathira muslimanske zemlje su bez utjecaja na svjetske poslove, a muslimanski ekstremisti stalno napadaju muslimanske vlade koje su zbog toga u opasnosti da propuste informacijsku revoluciju kao što su propustile industrijsku jer su muslimani i dalje previše zaokupljeni beskonačnim sporenjima o svojoj vjeri i politici. Razvoj umme mora biti osnažen informacijskom tehnologijom i nosit se sa izazovima globalizacije budući da su prema Mahathirovoj procjeni muslimani sposobni za informacijsko tehnološki džihad.
Za one muslimane koji misle da trebaju svoju sudbinu prepustiti Alahu kaže: Čudno je da upravo oni preduzimaju korake da spriječe muslimane da sami sebi pomognu. neka onda prepuste Alahu da nas zaustavi, ako On to hoće"(Mahathir,2002).
Mahathir je na sastanku Organizacije Islamske konferencije u Putrajaya 2003. godine pozvao muslimane da se ujedine kako bi porazili Židove. To je govor koji su mu zamjerili oni koji su ga slušali ili čitali površno. Suština tog govora je poziv muslimanima ne na nasilje nego na informacijsko tehnološki džihad.
"Islam nije samo za sedmo stoljeće, ne Islam nije pogrešan, nego interpretacije naših znanstvenika mogu biti pogrešne"(Mahathir,2003).
Mahtahir je u svojim govorima promišljeno radikalan kako bi pridobio pažnju javnosti zato se za njegovo političko nastupanje u međunarodnoj politici vežu pridjevi kontroverzan, heretičan, ili politički nekorektan jezik. Način na koji je Mahtahir globalno "prodavao" svoje ideje podsjeća me u mnogome na njegovog intelektualnog prijatelja s jednako snažnim osjećajem za nacionalno, guvernera Tokija Shintara Ishiharu s kojim je 1994. godine zajednički objavio knjigu Glas Azije. Ishihara koji je kao i Mahathir desetljećima aktivno u politici u jednom je intervju izjavio kako bi želio da ljudi kada umre kažu:" On je konačno gotov, Hvala Bogu! " Najteže bi mu bilo kada bi ljudi bili ravnodušni.
To na određen način vrijedi i za Mahathirov politički odlazak s međunarodne pozornice. Neki su rekli "Hvala Alahu", drugi su plakali, ali nitko nije ostao ravnodušan.

* Prikaz knjige Mahathir Mohamad: Globalizacija i nove realnosti. Sarajevo, Ljiljan, 2002. Objavljeno u "Međunarodne studije", god. IV, br.1, 2004, str. 95