Dr. sc. Jasna Plevnik, potpredsjednica GEOEKONOMSKOG FORUMA

EKONOMSKA GLOBALIZACIJA I IRAK

U toku su dva važna događaja za temu o kojoj ću govoriti. Ministarska konferencija u Hong Kongu koja bi trebala biti važan događaj za unapređivanje upravljanja procesima ekonomskog globaliziranja svijeta putem slobodne trgovine. Malo je onih koji su optimisti i vjeruju da će se stanje u slobodnoj trgovini preokrenuti u korist manje razvijenih država. Danas su i parlamentarni izbori u Iraku i trebali bi značiti važnu točku u građenju stabilnosti u Iraku, ali taj je optimizam na strani američke administracije.

O Iraku se može govoriti na mnogo načina i s mnoštvo različitih aspekata (rat, okupacija, lažne obavještajne informacije…) moj način će biti usmjeren na pokušaj prikazivanje jednog, po meni, važnog elementa američke okupacije Iraka, a koji se odnosi na nasilno globaliziranje Iraka. Prije toga želim reći nešto u ključnim obilježjima svijeta u kojem živimo.

STANJE EKONOMSKE GLOBALIZACIJE

Stoljeće je staro tek nekoliko godina i teško je predviđati kakvo će biti, a još teže je kako je pisao Schumpeter, jasno vidjeti svijet u kojem sada živimo. Bez proučavanja ekonomske globalizacije još je složenije objasniti ekonomske i političke odnose između država, odnose između ljudi i bitne ideja međunarodnog svjetskog poretka. Sile koje oblikuju i utječu na taj odnos su sile ekonomske globalizacije. One nužno ne moraju biti progresivne.

Dok je liberalizam 18. i 19. stoljeća rušio institucije i socijalni okvir feudalnog društva sadašnji neoliberalizam ruši socijalni okvir koji se je još 1980-ih smatrao društvenim napretkom kapitalizma. Danas ideologija ekonomske globalizacije taj napredak određuje kao kočnicu kompetitivnosti država u osvajanju tržišta i njihovoj međusobnoj borbi za ulagače. SAD, EU, Japan/Istočna Azija takmiče se međusobno da bi zadržale globalno ekonomsko vodstvo i izvezle nezaposlenost, trgovinski deficit drugim državama i osigurale si trajne izvore energije.

Krajnji cilj te borbe u svjetskim razmjerima je novi odnos društvenih snaga, smanjivanje prava iz rada i socijalnih prava kako bi vlasnička klasa dobivala više u raspodjeli dohotka društva. U centru ideologije ekonomske globalizacije je tržište, ali u praksi neoliberalne ekonomije u središtu su privatnici, vlasnici kapitala.

Za mnoge ljude je dominantna ekonomska doktrina koja pokušava samu sebe preko procesa ekonomske globalizacije postaviti za svjetski poredak je maligni proces koji stimulira ekonomsko nasilje jer stvara puno siromašnih i malo bogatih ljudi. To je platforma i World Social Forum(WSF) , "pokreta svih pokreta" koji se bori protiv onih snaga koje žele napraviti svijet kao idealnu ekonomsku zajednicu prema kriterijima globalnih kompanija.

Protivnici globalizacije smatraju da slobodna trgovine u Trećem svijetu povećava siromaštvo. Podaci Svjetske banke to osporavaju: GDP per capita raste brže u zemljama koje su smanjile trgovinske prepreke: 5 posto godišnje!

Političari se često pozivaju na tvrdnju da ekonomije otvorene trgovini rastu brže: Kina je neizbježni primjer brzog rasta, Slom Argentine 2001. je pokazao da otvorenost trgovanju nije dovoljna potrebna je i makroekonomska i politička stabilnost kao i neke druge politike.

Proces regionalnog grupiranja je i u 2005. godini važno obilježje globalizacije. Do 2018. članice ASEAN-a( plus Japan, Južna Koreja, Kina i Indija) trebale bi oformiti novi regionalni blok, jedinstveno tržište s jednom valutom i tržištem od tri milijarde ljudi. Pregovori o ujedinjenju dviju Amerika u slobodno trgovinsko područje s tržištem od 800 milijuna ljudi trebali su biti dovršeni do 2005. godine. U 2004. uslijedilo je najveće proširenje Unije. Na kraju 2005. godine postavljaju se stroži zahtjevi prema kandidatima iz Jugoistočne Europe i smanjuje se prostor za opcionalne odluke. EU nastavlja i strategiju prisutnosti na prostoru Bliskog istoka geoekonomskim sredstvima.

Europska unija ima problema s ostvarivanjem svojih strateških dokumenata, s poljoprivrednom politikom i sa smanjivanjem proračuna za 2007-2013.
Gunter Verheugen, povjerenik EU za industriju objavio je početkom studenog 2005. godine dokument Paket mjera za jačanje europske industrijske baze. Jedan od ciljeva je praktično osposobiti EU industriju za takmičenje s Amerikom, Japanom, Kinom i Indijom. U prošloj godini Kina je imala rast od preko 9 posto, prvi podaci za 2005. godinu pokazuju da bi taj rast mogao biti blizu 20 posto, Rusija 6,7 posto, Indija 6,3 posto!

Najjača svjetska ekonomija Sjedinjene Države ima visoki deficit budžeta i vanjski deficit. Politikom slabog dolara Amerika jača svoj izvoz, ali dolar je oslabio i zbog pada stranih ulaganja i zbog odluke Južne Koreje, Japana i Malezije da dio svojih deviznih rezervi prebace u euro i australijske dolare.

MMF predviđa rast svjetske ekonomije u 2005. godini više od 5 posto bez obzira na geopolitičku nesigurnost i promjenjive cijene nafte.

Uz države i glavne institucije ekonomske globalizacije su u krizi. Svjetska trgovinska organizacija(WTO) ima velikih problema s nastavljanjem pregovora o razvojnoj agendi iz Dohe, pokrenutoj 2001. godine. Immanuel Wallerstein tvrdi da WTO predstavlja samo teorijski koncept: otvaranje granica, maksimalizacija slobodnog svjetskog tržišta, ali da Sjever nikada nije mislio tako. Oni su željeli da zemlje Juga otvore svoje granice, ali nisu željeli reciprocitet.

Za Jospeha Stiglitza koji nije antiglobalista, američki trgovinski zakoni nisu formulirani na osnovi ekonomskih principa, postoje samo radi zaštite američke industrije pogođene uvozom pojedinih roba, a cilj Dohe je proširiti američki izvoz u zemlje u razvoju. Ulaskom Kine u WTO Amerika je povećala izvoz u tu zemlju za 80 posto!

O radu MMF-a koji u svojim ekonomskim politikama imao ugrađena načela Washingtonskog konsenzusa, odlučuje američka financijska elita.

UN je zadužen za globalnu političku stabilnost a Bushova administracija ga je prve četiri godine sustavno marginalizirala da bi ga u trenutku kada više nije mogla ići sama u Iraku, zbog otpora unutar Amerike, vratila na scenu kako bi stvorila privid multilateralizma.

NOVE SNAGE EKONOMSKE GLOBALIZACIJE

I danas glavna dogma globalizacije, koju su na žalost 1990-ih prihvatile i zemlje u našoj regiji, glasi: nema alternative pravilima neoliberalne ekonomske doktrine i sve države i institucije se trebaju prilagoditi istini slobodnog tržišta. Postoji samo jedan način razvoja. Vjerovanje u dogme neoliberalne ekonomije bilo je na određen način razumljivo stanje za političke elite nakon što su komunistički ili socijalistički organizirane država propale. Žalosno je da je uz političare i medije i ekonomska znanost preuzela liberalno-ideološke političke postulate kao obavezne.
Liberalna ideološka propaganda je u proteklih 15 godina značajno zatvorila prostor za kritičko preispitivanje standarda globalizacije(liberalizacija, privatizacija i deregulacija) kao instrumenta razvoja za sve države svijeta. Ali su skromni rezultati te doktrine u državama u razvoju i u tranzicijskim državama pokazali da se uz preporuku o koristi ekonomske globalizacije za sve moraju uzeti u obzir i vlastita iskustva i činjenice.

Na takvim temeljima nastala je u Cancunu 2003. godine nova snaga globalizacije Grupa 21 koja predstavlja skup država koje su sposobnije nametnuti svoje zahtjeve drugim državama i multilateralnim institucijama nego što su to antiglobalistički pokreti.

Ona se bori za otvaranje granica visokorazvijenih država proizvodima u kojima su siromašnije države konkurentne: tekstil i poljoprivredni proizvodi i traži više simetrije u upravljanju globalizacijom, te transparentno globalno tržište. Cilj G 21 je pravednija ili prosvijećena globalizacija znači veću stabilnost u svjetskom sustavu i efikasniji tip pomoći siromašnima od onoga koji organiziraju pjevači Bono i Geldof.
Grupu nerazvijenih i srednje razvijenih zemlja u razvoju koje su odlučile djelovati kao blok predvodi upravo Brazil . Brazilski predsjednika Luiz Inacie Lula da Silva ima viziju alternativnog puta "neobuzdanoj ekonomiji" organiziranjem zemlje u Južnoj Americi, ali i Africi i Aziji kako bi zajedno pomogle jedna drugoj ali i predstavljale snagu u "globalizaciji odozdo".

Pritisak na dogme ekonomske globalizacije je došao i od obnovljenog Pokreta nesvrstanih 2005. godine u Bandungu. Države u razvoju okupljene u G 77 unutar UN-a također vode politiku protiv ekonomske globalizacije kojom države visokog prihoda upravljaju ne s ciljem uspostave ekonomski pravednijeg svjetskog poretka već stvaranjem prednosti za sebe.

IZAZOVI EKONOMSKE GLOBALIZACIJE

Danas se globalizacija nalazi pred nekoliko velikih izazova: raste sumnja u sposobnost transnacionalnih kompanija u oblikovanje poštenog tržišnog takmičenja, globalni terorizam se veže uz slobodu kretanja kapitala, informacija i ljudi, te se oblikuje pitanje, koje je 1990-ih bilo nezamislivo, o korisnost nove faze globalizacije za visokorazvijene države.

Spajanja kompanija kao poželjno obilježje globalizacije 1990-ih stvorilo je monopole i korporacijske skandale: računovodstvene prevare i stečaj američkog Enrona imale su za posljedicu 5 600 otpuštenih i nestalih 68 milijardi dolara za kapitalizaciju. Europski Enron je talijanski Parmalat kojeg su opljačkali njegovi šefovi tako da je postao najveći financijski skandal Europe od 1945. godine.

Ekonomska globalizacija je 2001. godine postala važno političko pitanje stabilnosti svijeta. Optužena je da svojom financijskom slobodom kretanja kapitala, mogućnostima komunikacijskih tehnologija pomaže globalnu organiziranosti terorista, a svojim posljedicama na države u razvoju regrutira teroriste .

Pravac razvoja u koji je krenula ekonomska globalizacija početkom stoljeća je zabrinuo i one države koje su do sada čvrsto propagirale ekonomsko povezivanje svijeta prema pravilima neoliberalne doktrine: Ameriku, Japan i blok EU država.

Kina i Indija postale su proizvodni pogoni svijeta, ali su se afirmirale kao globalno kompetentne i u pružanju usluga koje zahtijevaju visoko obrazovane radnike.

Kineska tvrtka kupila je proizvodnju osobnih kompjutora IBM-a. Tehnički razvoj Kini i Indiji je omogućio kompetitivnost u robama i uslugama u kojima je Amerika predvodila: kompjutorsko programiranje i tehnička podrška. Radi se o kretanju rada pomoću klika miša, a usporedbe u plaćama za takve poslove su šokantne. Kupovanje e-usluga traži manja ulaganja od ulaganja u proizvodnju.

Prema procjeni nobelovca Paula A. Samuelsona jačanje trenda seljenja poslova koji zahtijevaju visoke vještine ( programiranje, inženjering, računovodstvo) u zemlje s jeftinom radnom snagom Indiju i Kinu moglo bi dugoročno dovesti u pitanje prednosti globalizacije za zemlje poput Amerike i smanjiti joj dohodak per capita.

Samuelsona brine dvoje: je li slobodna trgovina koja dozvoljava Americi ekonomske aktivnosti u kojima ima prednost još uvijek jednako dobra za Ameriku kao što se je dugo vjerovalo da je, te nije li Ricardovoj teoriji komparativnih prednosti prema kojoj zemlje specijalizirane za ono u čemu su najbolje više dobivaju od međusobnog trgovanja nego što gube, došao kraj u novoj fazi globalizacije. EU se isto osjeća ugroženom tim kretanjima i u svom novom dokumentu o razvoju industrije nudi neka rješenja za jaču poziciju EU u globalizaciji u odnosu na Kinu i Indiju.

Samuelson vjeruje da će nova faza globalne ekonomije prednosti od mikrospecijalizacije unutar industrijskih područja brzo smanjivati. Ako je SAD bolji u istraživanjima svemira ne postoji razlog zašto Kina ne bi brzo mogla obrazovati stručnjake u tom području. To se već radi u telekomunikacijama i serverima.

Ako visokorazvijene države neće imati snage za inoviranje svojih komparativnih prednosti političari bi mogli postati ogorčeni antiglobalisti a antiglobalistički pokreti bi mogli pritiskati da se nastavi s globalizacijom.

Bez obzira na nove činjenice o globalizaciji političari i dalje slijede one ekonomiste koji govore da zemlje profitiraju od porasta ekonomske međuovisnosti država što bi trebalo značiti da sadašnja faza globalizacija više koristi nego što šteti SAD i ostalim visokorazvijenim državama. U takav svjetski poredak treba uključiti okupirani Irak.

GLOBALIZIRANJE IRAKA

Amerika u međunarodnim odnosima naširoko i učestalo objašnjava svoju borbu protiv globalnog terorizma, a u kontekstu vojnog osvajanja Iraka, dok šuti o ciljevima svoje geostrategije koju stalno razvija i prilagođava novim okolnostima u svjetskom poretku.

Jedna od novih okolnosti, a na razini operacionalizacije američke geostrategije je da Amerika ipak nije sposobna sama snositi odgovornost za situaciju u Iraku.
Zašto se Irak se nije mogao uklopiti u obojene koncepte promjene vlasti koji se romantično nazivaju "baršunasta revolucija", "ružičasta", "narančasta revolucija" i slično? Glavni je razlog dugoročno geostrateško planiranje budućnosti Amerike. Ona ne može ostati npr. do 2020. godine jedina globalna supersila ako nije superiorna u svim elementima svoje moći: vojnom, demokratskom i ekonomskim, odnosno energetskom. To znači da Amerika ne želi preko Iraka riješiti samo svoje energetske probleme, cilj je puno kompleksniji i oblikovan je dugoročno.

Američke su procjene da rast potrošnje nafte i plina Amerike, ali i Kine, Brazila i Indije i ostalih država u razvoju predstavlja faktor koji bi u perspektivi mogao dovesti do novih odnosa između pojedinih azijskih država, najvećih izvoznika nafte na Bliskom istoku i afričkih zemlja izvoznica nafte. Kina kao rastući uvoznik nafte i Rusija kao izvoznik, uz zemlje OPEC-a mogle bi stvoriti takav pritisak na međunarodni politički sustav koji bi umanjio utjecaj Amerike na svjetsku energetsku situaciju, i time doveo u pitanje njezinu poziciju jedine globalne supersile za koju se je borila 50 godina. Ako je jedina supersila ranjiva u energetskom aspektu, trenutno SAD troši 20 milijuna barela dnevno, od toga je 60 posto od izvoza, onda njezina dominantna pozicija u međunarodnim odnosima može postati upitna. Iako je za takav scenariji još rano, zemlje OPEC-a 50 posto svojih prihoda ostvaruju od SAD, koji uz to ima na raspolaganju i puno soft sredstava za smanjivanje svoje energetske ovisnosti, Amerika već sada povlači poteze koji će spriječiti mogući nepovoljan scenarij za njezine geostrateške ciljeve.

Svojom prisutnošću u Iraku Amerika je učvrstila svoju poziciju kontrolora smjera odnosa između najvećih potrošača i uvoznika nafte i plina u idućem desetljeću, te je pokazala važnost geostrateškog planiranja, odnosno da ima dugoročno razrađenu politiku upravljanja svojim geopolitičkim interesima. Ta politika se ostvaruje i preko ključne pozicije u geopolitici energije , ali i preko nastavljanja procesa ekonomskog globaliziranja svijeta prema američkim normama, a koje se predstavljaju kao globalne.

Irak je osvojen je zbog američkih interesa a ne pomoći Iraku u demokratizaciji ili zbog globalne borbe protiv terorizma. Iako naravno i ti elementi imaju veliku važnost. U nastupima američkih lidera, u strateškim javnim dokumentima Irak spada u one države od kojih ovisi unutarnja sigurnost Amerike i globalna sigurnost. Što je danas jedno te isto i služi za opravdavanje Bushove doktrine preventivnog ratovanja.
Irak je u politici strateškog upravljanje američkim interesima dobio poziciju instrumenata kojim se čuva globalna prednost Amerike nad ostalim državama u idućim desetljećima. Zato je bilo potrebno Irak doslovno osvojiti i kontrolirati ga kao prostor dugoročnog, strateškog ulaska na prostor Bliskog i Srednjeg istoka.

Države tog prostora, jednako kao i Afrika i Balkana bile su izvan procesa ekonomskog uključivanja u globalni svjetski koji se počeo oblikovati 1990. godine u Helsinkiju. Danas je Balkan globaliziran, a za Bliski istok planovi su napravljeni. Bivši američki trgovinski predstavnik Robert Zoellick radio je na oblikovanju trgovinskog sporazuma kojim će biti obuhvaćen cijeli Bliski istok.

Cilj je do 2013. godine napraviti zonu slobodne trgovine na tom prostoru. Jordan je npr. prva arapska zemlja koja s SAD ima sporazum o slobodnoj trgovini, potpisan 2001. godine. Jedan od ciljeva ekonomske globalizacije je prostor koji kontroliraju države pretvoriti u prostor slobodne trgovine.

Politika liberalizacije trgovine podržana ekonomskom neoliberalnom doktrinom trebala bi otvoriti granice na Bliskom istoku koji je za sada prostor s vrlo sporim rastom društvenog proizvoda i s najvećom stopom nezaposlenosti u zemljama u razvoju. Pola populacije je mlađe od 20 godina. Nekim arapskim liderima je privlačan kineski model društva jer preferira ekonomsku liberalizaciju nad istinskom demokracijom. I američka politika je bliska tom konceptu jer je uvođenje demokracije u državama Bliskog istoka za nju prije sredstvo, a ne cilj.

Za razvijene ekonomije Zapada tržište Bliskog istoka bit će kad-tad spremno za novu žetvu budući da su države u tranziciji već pokošene.

UKLJUČENI IRAK

Amerika želi izgraditi ne bilo kakav Irak već tzv. uključeni Irak u sustav američkih ekonomskih i političkih vrijednosti koji bi poslužio u kasnijoj fazi kao država platforma za ostvarivanje američke strategije pacificiranja cijelog Bliskog istoka koji je područja od ključne važnosti za održavanje globalne moći SAD. Irak bi trebao postati snažna proamerička država kako bi došlo do efekta prelijevanja tržišne ekonomije i demokracije u Siriju i Iran ali i Saudijsku Arabiju.

U budućnosti bi se prostor proameričkih država koji sada obuhvaća Jordan, Izrael i Egipat trebao proširiti. Međutim, dokle god SAD nekritički podržava terorističku državnu politiku Izraela nije realno očekivati promjenu antiameričkog raspoloženja i stvaranje umirene bliskoistočne regije.

U situaciji kada u Iraku dnevno gine 68 ljudi složen proces demontiranja starih društvenih struktura mogao bi trajati desetljećima, iako je Bushova administracija zbog nepoznavanja srži problema Iraka 2003. planirala da će izgradnja nove političke, ekonomske i socijalne strukture ići puno brže. Neki smatraju da je tek 2005. godine predsjednik Bush ušao u srž problema u Iraku.

Bijela kuća je 30.11. objavila National Strategy for Victory in Iraq(NSV) u kojoj se navode dosadašnji rezultati i planovi u području politike, sigurnosti i ekonomije Iraka. Ključne riječi su: obnova, reforma, izgradnja. Uspjeh u Iraku je tom propagandnom papiru vezan uz dugotrajni rat protiv ideologije međunarodnog terorizma iako se pokazalo se da Irak nije sjedište terorizma. Irak se u NSV prikazuje i dalje kao središnja fronta Amerike za borbu protiv terorizam. Zašto to nije neka druga zemlja već smo ranije objasnili.

Dugoročni cilj NSV-a je (točka 5) stabilan, ujedinjen siguran i dobro integriran Irak u međunarodnu zajednicu, jer samo takav Irak osigurava sigurnost Amerike.

IZAZOVI INTEGRIRANJA IRAKA

Globaliziranje Iraka ili obnova, pojedini arapski stručnjaci umjesto globaliziranja koriste pojam koloniziranje, ne odvija se fazno. Iako je zemlja u vojnom stanju i vlada velika nesigurnost procesi privatizacije su krenuli. Na američkim tv postajama reklamira se ulaganje u sjeverni dio Iraka. U protekle dvije godine otvoreno je 30 tisuća novih privatnih poduzeća! GDP per capita je od 2003. godine s 518 dolara narastao na 1000 dolara. U 2006. godini se očekuje daljnji rast GDP-a.

Irak bi uskoro trebao i postati član WTO-a, a od MMF dobiti kredit od 5 milijardi dolara. Pravila tih institucija su pravila Washingtonskog konsenzusa, odnosno ekonomske globalizacije što u slučaju globaliziranja Iraka znači prihvaćanje ekonomskih politika potpune liberalizacije, deregulacije i privatizacije.

Iz postojećih paralelnih procesa vojne i civilne nesigurnosti i transformacije ekonomije Iraka prepoznaje se šok terapija kao metoda kojom Amerika želi oporaviti iračku ekonomiju koja je uništena najprije Zaljevskim ratom, pa sankcijama i ratom 2003. godine. Šok terapija se je pokazala lošom u bivšim komunističkim zemljama. Ratom opuštena i planski vođena ekonomija teško može odmah prijeći na tržišni sustav, pogotovo što privremena iračka vlada nije mogla sama kontrolirati situaciju u zemlji, a malo je vjerojatno da će to moći i nova vlada.

Prvi veliki izazov u procesu oblikovanja Iraka je otvorenost za prihvaćanje sustava vrijednosti i vladajućeg svjetonazora ekonomske neoliberalne ideologije. Brojni teoretičari neoliberalizam tvrde da je za ekonomski uspjeh važno prihvatiti i vrijednosti na kojima se temelji ta doktrina. Zbog razlika u tradiciji, institucijama, ekonomskoj kulturi, vrijednostima društvenih i političkih snaga oblikovanje novog ekonomskog sustava bit će vrlo kompliciran posao.

Uvjerenje da se svako društvo može globalizirati demokratizirati i modernizirati zakonima neoliberalne ekonomije ima ograničene domete. Prihvaćanje zapadnog modela je komplicirano za Irak bez obzira što je sekularna država s poviješću vještih poduzetnika i trgovaca.

Drugi veliki izazov je privatizacija iračkog bogatstva. Stjecanje privatnog bogatstva i moći, a ne zadovoljavanje ljudskih životnih potreba je glavni cilj ekonomske globalizacije Ako će privatizacija odvijati u korist samo jedne grupe, samo stranaca i onih Iračana koji podržavaju takvu privatizaciju doći će do nepovoljne strukture u raspodjeli prihoda koja će dodatno destabilizirati iračko društvo.

Irački ekonomist Kamil Mahdi u svojim predviđanjima razvoja iračke ekonomije procjenjuje da će ekonomsko upravljanje zemljom u dolazećim godinama rezultirati stvaranjem slobodnog tržišta s dominacijom uvoza što će djelovati poput vanjskog šoka na ekonomiju. Ne postoje mjere kojima bi se sačuvala radna mjesta i zaštitile državne tvrtke koje su, prema Mahdiju, površno procijenjene kao ekonomski bezvrijedne i bit će umjesto obnovljene, otpisane. Taj scenarij nam je poznat. Javno poduzetništvo, pojedinci i mali obrtnici postali su žrtve općeg bezakonja i samo mogu relativno sigurno poslovati oni poduzetnici koji si mogu priuštiti privatne zaštitare za svoja poduzeća. U takvoj ekonomiji javni sektor bit će malen i ograničen u svojim mogućnostima a socijalna sigurnost na irački način bit će zanemarena i ovisit će međunarodnim organizacijama.

U javnosti se stalno govori o američkim ciljevima u Iraku , znatno manje o ciljevima međunarodne zajednice, ali najmanje o ciljevima iračkog Iraka? Oni vjerojatno obuhvaćaju: kontrolu nafte, izbor poslovnih partnera i sporazum s drugim proizvođačima nafte, pun nacionalni suverenitet, bez stalnih američkih baza, te izgradnja vojske kao protuteže izraelskoj vojnoj hegemoniji u regiji.

Hoće novi parlament i nova iračka vlada raditi na izgradnji takvog iračkog Iraka i štitit iračke interese teško je procijeniti. Ovog trenutka čini se lakšim procijeniti kako bi reagirala Amerika da suverena iračka vlast npr. ukine privilegiranu poziciju američkih tvrtki u obnovi zemlje i eksploataciji nafte ili traži da se zatvore američke baze?