U 1950-im pojam "komunist" u SAD-u nije pokrivao samo članove komunističke partije koji su se sami takvima smatrali, nego i one koji su radili na hidrogenskoj bombi. U jednom trenutku je pod tretman sigurnosnog uklanjanja 1953. došao i otac američke atomske bombe Robert Oppenheimer. Danas su "komuniste" zamijenili "teroristi" pa se od svakog arapskog državljanina koji traži američku vizu zahtijeva da odgovori na pitanje zna li napraviti bombu. Za sada tek običnu a ne atomsku bombu.
I u ratu protiv terorizma, istina postaje, kao i svakom drugom ratu, prva žrtva. O čemu bismo pod tim pojmom trebali govoriti? Ako je riječ o geopolitičkom terorizmu a to je onaj terorizam koji smjera uvođenju heterarhije (heterarchy) odnosno vladavine stranaca u neku zemlju, utječe na promjenu odnosa snaga u regiji ili remeti svjetski sustav, onda bismo taj pojam mogli vezati samo za talibanski režim u Afganistanu dok je bio pod direktnim utjecajem Osame bin Ladena i Al-Qa'ide.
Međutim, nakon rata u Afganistanu više se ne može govoriti o geopolitičkom terorizmu osim ako se njegova definicija dosljedno ne protegne na rat protiv Iraka ili utjecaj Al-Qa'ide na mijenjanje američkog sigurnosnog sustava. Nakon rušenja Berlinskog zida 1989., komunizma i SSSR-a 1991. u američkoj se strateškoj zajednici smatralo da će rasti dividenda mira (peace dividend), i da SAD treba iskoristiti priliku da uhvati ono što je Charles Krauthammer nazvao "unipolarnim momentom" i uđe u unipolarnu eru. Međutim, unipolarni svijet je besmislen i u fizici i u geografiji.

Ta ista zajednica je nakon 2001. i događaja 9. rujna ustvrdila da će se rat protiv terorizma nastaviti u razdoblju od idućih 30 do 50 godina, da će on biti globalan i da se na njega ne može unipolarno reagirati. Tko će voditi antiterorističke ratove? Kontraterorističke službe koje su do danas očitovale usku povezanost obavještajnih agencija i terorista. Ako npr. u SAD-u 80 posto sredstava za špijunažu odlazi u Pentagon, valja očekivati novu eru terorističkih elemenata ili obavještajnih povratnih udara (blowback) koji će hraniti spiralu internacionalnog terorizma. Dopuštanje obavještajnih i vojnih tajnih akcija unatoč pravilima međunarodnog prava vodit će u nove ratove terorista i tajnih službi. Jer kako se u tvrdi u jednom američkom kongresnom izvještaju sve "dok će takve tajne inicijative podržavati nekoliko zemalja, bit će shvaćane i tolerirane od mnogih"(1).

Podatak da je u SAD-u 2003. bilo 14,2 milijuna aktivnosti kojima su se službeni dokumenti klasificirali kao strogo povjerljivi, što je dvostruko više nego u proteklih deset godina, svjedoči da će se takve tendencije nastaviti (2).

Ako s jedne strane imamo ugroženi svijet, tko je s druge strane? Al-Qa'ida. Odakle takva njena globalistička akceleracija? U knjizi "Sadašnje opasnosti: krize i prilike u američkoj vanjskoj i obrambenoj politici" koju su 2000. uredili vodeći konzervativni strateški intelektualci Robert Kagan i William Kristol nema ni slova o ovoj terorističkoj organizaciji. Samo se iz pera Reuela Marca Gerechta bivšeg bliskoistočnog specijaliste u CIA-inom Direktoratu za operacije moglo doznati da je CIA-in "ljubimac Osama bin Laden postao, naročito nakon bombaških napada na ambasade u Africi, prihvatljiviji i vjerojatniji sumnjivac" (3).

Kamo vodi predimenzioniranje terorističke opasnosti? Prema Goru Vidalu u "National Security State"(4). Monopoliziranje sigurnosti unatoč takvim etičkim zahtjevima postaje osnova suvremene politike kojoj se moraju podređivati demokracija, ljudska prava i međunarodno pravo. Ako je SAD do sada ograničio svoju kontrolu nad tuđim suverenitetima preko NATO-a, sada to putem prava na antiterorizam, kao nove geopolitičke poluge, proširuje na cijeli svijet. Je li terorizam zaista prijetnja opstanku?
Trebalo bi poslušati glas iskusnog geopolitičara Zbigniewa Brzezinskog koji smatra da prijetnja međunarodnoj sigurnosti i središnji strateški rat ostaje nuklearno odvraćanje Rusije a ne borba protiv terorizma koja je prenapuhana. On smatra da je previše "precijenjena javna percepcija terorističke grupe Al-Qa'ide kao visoko organizirane, jako disciplinirane, globalno sveprožimajuće podzemne vojske tehnološki osposobljenih terorista vođenih efikasnim zapovjednim i kontrolnim centrom.". On ne vidi izvore nesigurnosti na pravom Balkanu nego na "novom Balkanu" lociranom unutar jugoistočnog ruba središnje Eurazije. Glavni interes EU-a je po njemu "globalna stabilnost"(5).

Bosna i Hercegovina nema ABC oružja. Nema kritične mase događaja za pojam bosanski terorizam, za razliku od baskijskog, irskog, korzikanskog, bretanjskog ili kurdskog terorizma. Terorizam nije novost u Europi. Ujedinjeno Kraljevstvo prima udarce irskih bombaša još od 1870-ih. Španjolska je na meti baskijskih terorista od 1960-ih s više od 700 mrtvih do danas. Italija ima etnički čisti terorizam i od 1969. do 1986. bilo je 415 stradalih od terorizma (6). Njemačka je niz godina bila suočena s ljevičarskim a u posljednje vrijeme i s desničarskim terorizmom. Politički terorizam nije zaobišao ni Nizozemsku i Švedsku.

U Bosnu i Hercegovinu terorizam je uveden po klasičnom receptu državnog terorizma: srbijanske tajne službe vodile su terorističke operacije u istočnoj Bosni da bi na koncu terorizam pretvorile u rat. U legitimnu obranu Bosne uključilo se tijekom rata od nekoliko stotina do nekoliko tisuća dobrovoljaca iz stranih uglavnom muslimanskih zemalja. Međutim, njih je međunarodna javnost ubrzo detektirala kao nosioce vjerskog fanatizma i terorističku prijetnju. Nakon 11. rujna SFOR je više pažnje posvetio njihovom "prepoznavanju" kao terorista i hvatanju humanitaraca iz muslimanskih zemalja nego svojoj službenoj i deklariranoj dužnosti - pronalaženja ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Od šestorice Alžiraca koje su BH-vlasti početkom 2002. zbog sumnje da su surađivali s Al-Qa'idom izručili SAD-u u logor Guantanamo njih četvorica: Muhamed Nesle, Mustafa Ait Idr, Budela Hadz i Bumedian Ladgar posjeduju bosanskohercegovačko državljanstvo kao i Tarik Mahmudu Ahmedu el-Savahu zarobljen u Afganistanu. Nakon rata, niti u BiH niti preko BIH nije izvršena niti jedna značajna teroristička akcija. Bilo je kao i u svakoj europskoj zemlji i zemlji u regiji - političkog i mafijaškog ali ne i "anticivilizacijskog" i geopolitičkog terorizma.

Umjesto da se Bosna postala, kako se to u nekim obavještajnim krugovima planiralo i priželjkivalo, "mali Afganistan" odakle će se izvoditi terorističke akcije diljem zapadnog svijeta i čiji će bjeloputi stanovnici postati dijelom "bijele Al-Qa'ide" koja će izazivati manje optičke sumnje kod antiterorističkih agenata, Bosna je postala zemlja koja šalje svoje pirotehničke jedinice u Irak i na taj način dolazi na listu potencijalnih neprijatelja Al-Qa'ide.

Glavna prijetnja, međutim, Bosni dolazi iznutra a ne izvana, od vlastite politike a ne od globalnog terorizma. Politička nesigurnost BiH proizlazi iz strukture njenog državnog uređenja a ne iz njenog terorističkog potencijala. Opsesija destabilizacijom pomoću terorizma je zbog toga posve deplasirana i tendenciozna kada se govori o Bosni i Hercegovini. Otuda nema bojazni da će EUROFOR biti učinkovitiji od SFOR-a, jer pripadnici europskih snaga koji su do jučer propuštali da uhvate ratne zločince u sklopu snaga NATO-a to će vjerojatno učiniti i u sklopu snaga EU-a.
Terorizam je još uvijek američka politička tema i on neće biti glavno pitanje koje će se Bosni i Hercegovini postavljati u iduće dvije godine kada bi se trebao sklopiti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om. Pitanje stabilnosti iako formalno interes EU-a neće biti toliko važno EU-u koliko SAD-u. Jer je jedino SAD definirao svoj vojni ostanak u Bosni i Hercegovini kao misiju hvatanja terorista i borbu protiv terorizma, što je logično s obzirom na sadašnju američku grand strategy.
Richard Perle je smatrao da je "stabilnost" bio glavni argument za američku vojnu intervenciju u Bosni. Busheva vlada je kao američki interes tu stabilnost definirala isključivo kao regionalnu stabilnost. Moralna zabrinutost za Bosnu postala je američki vitalni nacionalni interes tek kada je Bosna destabilizirala čitavu regiju. Prije toga je Bosna poslužila za destabilizaciju europske vanjske i sigurnosne politike i predah za pronalaženje novog transatlantskog partnerstva.

Može li se bosanska stabilnost očuvati bez stranih trupa? Hoće li je ugroziti neka teroristička akcija? Ne, nju ugrožava nepravedan poredak pravednog mira iz Daytona. Njegova primjena i njegova promjena. To je "catch 22" u BiH. Ukoliko ne dođe do abolicije Republike Srpske doći će s vremenom do destabilizacije BiH i uže regije, a ukoliko će se ići na aboliciju Republike Srpske, također će doći do destabilizacije. Terorizmom se ta konstelacija neće moći unaprijediti pa on, osim kao hrana medijskoj antagonizaciji, jednostavno neće imati realnog prostora. Pogotovo ne globalni terorizam koji tu dugoročno ne može osigurati dovoljno financijskih, logističkih ili duhovnih resursa.
Međutim, "ekspanzija EU-a i proširenje NATO-a" naći će se na svom putu na istok, kako predviđa Zbigniew Brzezinski pred opasnošću "geopolitički ničijih zemalja". A rekao bih da upravo geostrateški mlak pristup EU-a Bosni čini, po meni, Bosnu još uvijek geopolitički svačijom zemljom.

Referencije

(1) Paul Todd & Jonathan Bloch: Global Intelligence: the World's Secret Services
Today, London & New York, Zed Books, 2003.
(2) Trent Lott & Ron Wyden: Hiding the Thruth in a Cloud of Black Ink,
The New York Times, August 26, 2004.
(3) Present Dangers: Crisis and Opportunity in American Foreign and Defense Policy,
ed. Robert Kagan and William Kristol, San Francisco, Encounter
Books, 2000.
(4) Gore Vidal: Imperial America: Reflections on the United States of Amnesia,
New York, Nation Books, 2004.
(5) Zbigniew Brzezinski: The Choice: Global Domination or Global Leadership,
New York, Basic Books, 2004.
(6) Franco Ferracuti: "Ideology and Repentance: Terrorism in Italy", u: Origins of
Terrorism, ed. Walter Reich, Washington Woodrow Wilson
Center Press, 1998.