Aktualnosti

Dr. Jasna Plevnik TEORETIČARKA VANJSKE POLITIKE I SUAUTORICA KNJIGE »KINA NA BALKANU« O POTREBI ZAOKRETA HRVATSKE VANJSKE POLITIKE

ULAZAK U EU donijet će nam otrežnjenje

Članstvo u Europskoj uniji ne može biti ključna poluga ekonomskog razvoja Hrvatske. Zbog izjednačavanja članstva i razvoja, došlo je do odgađanja razvoja dok Hrvatska ne uđe u EU, što je takoder jedan od razloga ekonomske krize

Tekst i fotografije Damir Kundić

Zašto je percepcija Kine u nas zadržana na razini devedesetih godina, kad se svodila na uvoz jeftine odjeće s oznakom »Made In China«? Iz kojeg razloga Hrvatska gotovo da zazire od uspostavljanja kvalitetnijih ekonomskih odnosa s tom najbrže rastućom gospodarskom velesilom, te ih i dalje zadržava na pukom uvozu i vraćanju natrag praznih kontejnera? U kojoj je mjeri Kina danas uopće prisutna u Hrvatskoj, odnosno regiji?
Odgovore na ova i još brojna pitanja nudi knjiga »Kina na Balkanu«, koja je interes javnosti privukla već samim imenima trojca koji ju je napisao. Riječ je o bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću, bivšem premijerskom kandidatu Ljubi Jurčiću, te teoretičarki vanjske politike dr. Jasni Plevnik, prema čijem su mišljenju odnosi s Kinom na prijateljskoj razini solidni, no na ekonomskom planu postoji veliki debalans.

– Od 2000. godine do danas politički vrh Hrvatske vodio je vanjsku politiku pod parolom »Kina je naš prijatelj« i odnosi na toj razini dobro su razvijeni. Hrvatsku su još 1992. posjetili ministar vanjskih poslova Kine Qian Qichen, kojeg se smatra jednim od najuspješnijih svjetskih diplomata, te Dai Bingguo, kreator vanjske politike Kine. Predsjednik Franjo Tuđman bio je prvi predsjednik iz regije koji je u Pekingu imao neposredne razgovore s najvišim kineskim vodstvom. Bivši premijer Ivo Sanader je 2005. s premijerom Wen Jiabaom potpisao Zajedničku izjavu o uspostavi partnerstva o općoj suradnji. Tajming je bio dobar, nije bilo krize i nisu sve zemlje računale na kineska ulaganja i kupovinu državnih obveznica kao danas. Predsjednik Kine Hu Jintao 2009. posjetio je Hrvatsku s velikom poslovnom pratnjom zahvaljujući predsjedniku Stjepanu Mesiću. Hrvatska je, dakle, imala mnogo sjajnih prilika, no dosad nije došlo do razvoja posebnog ekonomskog partnerstva, navodi dr. Plevnik.

Zašto?

– Možda politička elita iz Banskih dvora nikada nije ozbiljno pokušala pragmatično iskoristiti kineski ekonomski razvoj kao priliku za Hrvatsku zato što je odrasla s idejom ekonomske dominacije Zapada i EU-a kao jedinog mogućeg pokretača razvoja Hrvatske.

Robna razmjena

U kojem smjeru bi odnosi trebali ići?

– U smjeru dubljeg ekonomskog partnerstva kroz direktna kineska ulaganja. Diplomaciju prema Kini potrebno je uskladiti s promjenama koje u svjetskom gospodarstvu uzrokuje njezin ekonomski rast. Kineskim kompanijama nije, kao što se misli u Hrvatskoj, na prvom mjestu zaobilaženje carinskih barijera EU, nego tržišni potencijal neke zemlje, povoljni uvjeti za ulagače te dobra geoprometna pozicija, budući da im je jedan od bitnih motiva ulaganja smanjivanje troškova transporta. U 2011. godini, kineska direktna ulaganja u inozemstvo iznosila su 74,7 milijarde dolara, a kineske kompanije platile su 22 milijarde dolara lokalnih poreza u inozemstvu i otvorile milijune radnih mjesta. U razvijenim državama Kina je fokusirana na ulaganje u područja u kojima još nije kompetitivna: kupovinu kompanija s naprednom tehnologijom, automobilske, modne i druge industrije Zapada, te ulaganje u financijski i energetski sektor.

No Hrvatska je i dalje po strani.

– Kineske kompanije žele ulagati u Hrvatsku i natjecati se na poslovima javne nabave, no ti trendovi ne moraju trajati vječno. Milanovićeva vlada možda pokušava odnose pokrenuti u pravcu privlačenja kineskih direktnih ulaganja, no njegovi ministri imaju slabe sposobnosti za razvojne razgovore s kineskim dužnosnicima i poslovnim ljudima.
Koliko suradnja može biti dvosmjerna? Što Hrvatska uopće ima ponuditi Kini?
– Robna razmjena Hrvatske i Kine u 2011. iznosila je 1,65 milijardi američkih dolara, pri čemu je hrvatski izvoz u Kinu iznosio 54,6 milijuna dolara, a iz Kine je uvezeno robe za 1,6 milijardi dolara. Sve to ne znači da odnosi ne mogu biti obostrano korisni. Već i »vrtićka« generacija zna što Hrvatska može ponuditi; kraće putove za dolazak kineske robe na tržište Europe, jadranske luke, znanje pravljenja brodova, projekte za ulaganja u proizvodnju, energetiku i turizam. Nije problem ponuda, nego realizacija te ponude, koja nije kao cvijeće pokraj puta pa da rastu same od sebe. Interes Hrvatske je da se konkretno uključi u kinesku strategiju za istočnu, srednju i južnu Europu, koja je zamišljena na bazi stvarnog novca i sa stvarnim rokovima. Kineska država ulaže značajna financijska sredstva da bi proširila svoju ekonomiju po srednjoj i jugoistočnoj Europi te želi već do 2015. vidjeti rezultate.

Ekonomska korist

Rekli ste da je Hrvatska »odrasla« s idejom ekonomske dominacije Zapada. Iz kojeg je razloga, u današnjoj konstelaciji odnosa na svjetskom gospodarskom i političkom »tržištu« važno okretanje Kini?

– Hrvatska se mora prilagoditi promjenama koje je u svjetskoj ekonomiji uzrokovao ekonomski rast Kine. Ne treba postati manje »eurounijska« ili manje »američka« da bi postala više »kineska«. Na ekonomskoj razini svjetski poredak je multipolaran. U 2011. došlo je do promjene američke vanjske politike i zaokreta prema Kini i Azijsko – pacifičkoj regiji. Novom diplomacijom Amerika pokušava dodatno ojačati svoj utjecaj na prostor koji bi, ako postane središte globalne politike i ekonomije, mogao promijeniti i stanje njezine ekonomije i interese američkog kapitalizma na razne načine. Amerika od rasta Kine želi isto što i Njemačka, Francuska i sve druge zemlje: još više ekonomske koristi.

Kako je došlo do suradnje vas, Mesića i Jurčića na ovoj knjizi?

– Svi troje želimo da Hrvatska vodi diplomaciju koja pridonosi prosperitetu njenih građana. O tome se zapravo radi u našoj knjizi. Ja spadam u generaciju koja ne zna kako je živjeti u zemlji u kojoj vlada zna napraviti razvoj. Ljudska bića nisu stvorena da dugoročno žive u krizi. Nova vlada ponaša se kao da misli suprotno. Smatramo da je za Hrvatsku od ulaska u EU i NATO još važnije da se integrira u »pametne države« da i nove generacije ne bi imale onaj osjećaj da dolaze iz »glupih država«, kojeg je Orhan Pamuk opisao u romanu »Snijeg«.

O knjizi »Kina na Balkanu« već je rečeno da bi mogla biti koristan priručnik za političare i poslovne ljude. No službenoj promociji u Zagrebu nije se odazvao nitko iz Ministarstva vanjskih poslova, odnosno gospodarstva?

– U Hrvatskoj očito znanje nije moć.

Empirijska analiza

Više ste puta naveli da je nužan zaokret u vanjskoj politici Hrvatske. Na koji način?

– Prvo, Hrvatska je formalno ostvarila svoje strateške vanjskopolitičke ciljeve iz devedesetih; ulazak u NATO i skoro u EU. Drugo, već više od jednog desetljeća zemlja preko prilagođavanja EU, NATO-u i globalnom kapitalizmu ne vodi pravu vanjsku politiku, jer se sve to prilagođavanje provodilo kao reforma kod kuće. Bilo je to doba neke vrste paradiplomacije. Došlo je vrijeme za vođenje vanjske politike prilagođene stanju svijeta u drugom desetljeću 21. stoljeća. Hrvatska je, na primjer, ostala nevidljiva za zemlje BRICS-a. Treće, mislim da kriza kod kuće i u Europskoj uniji traži od Hrvatske preispitivanje korisnosti dosadašnje vanjske politike. Članica smo NATO-a, ali obećanih investicija nema. Liberalizirali smo ekonomiju profita nema, a hrvatske kompanije nisu postale globalne. U EU ulazimo u najgore vrijeme tako da su i tu otvorene mogućnosti da se ciljevi od članstva u toj integraciji neće ispuniti. Hrvatska se ne bi smjela zadovoljavati stereotipima nego se okrenuti empirijskoj analizi vanjske politike od 2000. do 2013. da bi se vidjelo zašto se ciljevi o ekonomskom prosperitetu Hrvatske pomoću integriranja u globalnu ekonomiju i NATO nisu ispunili. Na tim analizama i činjenicama treba oblikovati novu vanjsku politiku.
Što konkretno treba učiniti?

– Hrvatska mora promijeniti i svoju politiku prema regiji, a pogotovo ne bi trebala ponavljati one fraze o sebi kao »vođi regije«. Prvo zato što je vodstvo u regiji ozbiljna strateška preokupacija, a ne retorički posao. Drugo, mislim da Hrvatska na regionalni poredak ne bi trebala gledati iz perspektive hijerarhije i nekakve politike moći nego multilateralizma i multipolatnosti.

Krive predodžbe

U svojoj prethodnoj knjizi bavite se analizama ekonomske diplomacije? Kako ona danas funkcionira u nas, a kako bi trebala?

– Krive predodžbe o ekonomskoj diplomaciji protegnule su se na sve strane, na primjer, i na poistovjećivanje ekonomske diplomacije države s diplomacijom korporacija, te izvoznih i marketinških službi poduzeća. Vlada treba jasno odrediti da je posao ekonomske diplomacije posao svih ministarstava. Bez toga sve reforme ostat će promašene. Naša ministrica vanjskih poslova gospođa Vesna Pusić ne bavi se ekonomskom diplomacijom. Bivša američka državna tajnica Hillary Clinton, koja je poznata po uključivanju problema ženskih prava i tema u vanjskopolitičke poslove, u središtu svoje vanjske politike stavila je »economic statecraft«. Da bi pokazala koliko joj je važna ekonomska strana vanjske politike u proljeće prošle godine State Department je prvi puta dobio glavnog ekonomista i Ured za energetske resurse. Mislim da u ovako dubokoj krizi treba radikalno srezati troškove za takozvanu simboličnu funkciju diplomacije i uložiti u razvoj ekonomske diplomacije. Treba ukinuti sva veleposlanstva do kojih se iz Zagreba može doći autom za nekoliko sati i razvijati regionalni pristup. Više vremena treba američkom ambasadoru u Londonu da dođe do britanskog ministarstva vanjskih poslova nego hrvatskom da iz Zagreba dođe do Ljubljane.

Što Hrvatsku čeka za koji mjesec kada uđe u EU?

– Otrežnjenje od očekivanja. Članstvo u Europskoj uniji ne može biti ključna poluga ekonomskog razvoja Hrvatske. Zbog izjednačavanja članstva i razvoja, došlo je do odgađanja razvoja dok Hrvatska ne uđe u EU, što je također jedan od razloga ekonomske krize. Hrvatska će kao članica moći do određene razine utjecati na njezina pravila, no ne može računati da će postati važna sila ulaskom u EU ili da će neka druga država voditi brigu o njezinim nacionalnim interesima.