Magazin

23. i 24. rujan 2017.

INTERVJU TJEDNA S JASNOM PLEVNIK

Dobra je samo ona ekonomska diplomacija koja potiče otvaranje radnih mjesta i rast plaća

JASNA PLEVNIK RAZGOVARALA JE S DARKOM JERKOVIĆEM, UREDNIKOM “MAGAZINA” O HRVATSKOJ POLITIČKOJ I EKONOMSKOJ DIPLOMACIJI I NJEZINOJ UČINKOVITOSTI, POLOŽAJU RH U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA, ULOZI PREDSJEDNICE I PREMIJERA, ZAMJENI VELEPOSLANIKA...

Kad se govori o diplomaciji uobičajeno se taj termin tumači kroz politički kontekst, no diplomacija se ne svodi samo na političku razinu, nego i na ekonomsku, koja je po mnogim analitičarima jednako važna, ako ne i važnija, za svaku državu u međunarodnim odnosima, pa tako i za Hrvatsku.

O hrvatskoj diplomaciji, napose ekonomskoj, razgovarali smo s dr. Jasnom Plevnik, autoricom više knjiga, uključujući “The Belt and Road Initiative and its implications for Southeast Europe” (2016.), “Kina na Balkanu” (2013.) - zajedno sa Stjepanom Mesićem i Ljubom Jurčićem, “Doba ekonomske diplomacije” (2011.) - zajedno sa Stjepanom Mesićem, “Cijena Novog Poretka: Svjetski Izazovi nacionalnim interesima” (2009.) i “Iza Globalizacije: Geoekonomija međunarodnih odnosa” (2003.) - prevedene na albanski kao “Pas globalizimit” (2003.).

 Osim političke, iznimno je važna i ekonomska diplomacija, o čemu pišete u svojoj knjizi. Sažeto, što je ekonomska diplomacija i gdje je po tom pitanju Hrvatska?

 Ima puno knjiga o gospodarskoj diplomaciji, ali  na kraju nije teško vidjeti kako sve objašnjavaju ekonomsku  diplomaciju kao sredstvo vanjske politike koje  pomaže izvozu i rastu stranih ulaganja.

Hrvatska politička elita  zna važnost   ekonomske diplomacije u odnosima s drugim zemljama i gotovo svaka nova vlada napravila je svoj shemu ekonomske diplomacije.  Nije Hrvatskoj problem znanje o ekonomskoj diplomaciji nego stalne i nepotrebne promjene  koje uništavaju snagu ekonomske i svake druge diplomacije jer onemogućavaju razvoj kontinuiteta i stabilnosti nacionalnih institucija koje trebaju razviti zemlju. Stalne promjene kadrova stvaraju invalidne i osakaćene institucije i ne dozvoljavaju da ekonomska diplomacija gradi  svoju tradiciju.

Milanovićeva vlada je čak isticala da je njihova organizacija ekonomske diplomacije  promjena povijesnih dimenzija. Svaka  hrvatska diplomacija izgleda  odlično u power pointu i raznim shemama , ali na terenu stanje je drugačije. Veliki investitori ne dolaze, nema  osvajanja novih tržišta, nisu postavljeni novi   veliki i dugoročni međunarodni ciljevi  kao da  je  odnos Hrvatske i svijeta  završen ulaskom u EU i NATO .  Da li su građani, čiji novac se troši za vođenje vanjske politike, zadovoljni  takvom diplomacijom? Što se mene tiče, mislim da ne, jer dobra je samo ona ekonomska diplomacija od koje rastu radna mjesta i plaće.

 ULOGA PREDSJEDNICE

Predsjednica Grabar Kitarović redovito ističe značaj i ulogu ekonomske diplomacije, a s njom u posjete idu i hrvatski gospodarstvenici, no dojam je da rezultata pozitivnih baš i nema puno. Kako to komentirate?

Predsjednica ima ovlasti oblikovanja smjera hrvatske ekonomske diplomacije i koristi tu moć.

U svojim  inozemnim posjetima ističe važnost razvoja ekonomskih veza ,a  njezina inicijativa o suradnji Jadrana Baltika i Crnog Mora posebno je usmjerena na  jačanje  uloge ekonomske diplomacije u području energetike u unapređivanja geoprometne snage Hrvatske.

Pored toga Predsjednica je vratila u igru važnog aktera hrvatske ekonomske diplomacije Komoru koju je SDP-ova vlada dugo i besmisleno  ignorirala što je bilo loše za ekonomsku diplomaciju zemlje.

Međutim, posao ekonomske diplomacije mora biti napravljen prije dolaska predsjednice u određenu zemlju. Ne može predsjednica istraživati tržište i predstavljati hrvatske kompanije na doslovan način kako to rade stručnjaci za ta pitanja. Merkel dolazi u Kinu kada se ugovor već potpisuje.

VAŽNOST INFORMACIJA

  Općenito uzevši - postoji li u hrvatskoj diplomaciji uopće izražena svijest o značaju i važnosti ekonomske diplomacije u današnjim odnosima koji vladaju u svijetu?

Znaju u Ministarstvu vanjskih poslova dobro važnost ekonomske diplomacije, ali s druge strane to nije posao koji ovisi samo od njih ili  jednog ministarstva. Sva hrvatska ministarstva i premijer i predsjednica moraju se baviti ekonomskom diplomacijom. Recimo i izlaganje Apoksiomena u  Moskvi može pomoći rastu prodaje hrvatskih proizvoda jer kod ruskih građana takva izložba stvara i povoljan image o Hrvatskoj i njezinim proizvodima.

Problem je i to što je hrvatska ekonomska diplomacija dosta usmjerena na usluge koje su se nekada činile važnim a danas su niže dodane vrijednosti.Ponuda  web adresa stranih tvrtki, raspisanih tendera  i statističkih podataka o državama i njihovoj tržišnoj snazi nije ono što treba hrvatskim  tvrtkama koje žele prodavati na stranim tržištima. Trebaju im  informacije  o opasnim točkama u ekonomijama konkurentskih država, povoljne odrednice u sporazumima slobodne trgovine;  informacije o  novim vrstama ulaganja ili ulaganjima koja su npr. neprihvatljiva za hrvatske kompanije i građane. Na taj način ekonomska diplomacija postaje složeniji, ali i korisniji posao.  Treba uključiti i   obavještajne agencije države koje mogu na primjer  imati uvid u to postoje li ilegalni ekonomski odnosi domaćih političara sa stranim kompanijama. Takvi oblici gospodarske diplomacije prakticiraju se u svim zemljama što se vidjelo iz objava Wikileaksa i dokumenata  E. Snowdena.

Nakon što se hrvatske tajne službe otkrile da je arbitražni sud kompromitiran sve vrste hrvatske diplomacije trebale su u svim glavnim gradovima članica EU i  kod glavnih sila svijeta udružiti snage i   predstavljati hrvatske interese u tom pitanju. Po reakcijama drugih država nakon odluke arbitražnog suda vidi se da nije izgrađena snažna i vidljiva  hrvatska  perspektiva  tog važnog spora u međunarodnim odnosima koji ima i  jaku ekonomsku stranu. Ispada da Hrvatska može samo govoriti i gledati  što se događa u EU da ne može pregovarati i utjecati.

ISTI DRŽAVNI CILJEVI

  Kad smo kod diplomacije, kakva nam je vanjska politika? Postoje li razlike u vanjskoj politici predsjednice i Vlade?

Naša vanjska politika nije bolja ni snažnija od naše ekonomije i njezine pozicije u međunarodnoj ekonomiji. Ima više razloga za to. Jedan je da Vlada nema utjecaj na brojne stvari  i to nije samo situacija u kojoj se nalazi Hrvatska  i mnoge druge zemlje nemaju kontrolu nad svojim strateškim sektorima, bankama ili energetici. Naš premijer i predsjednica nisu dio političke i ekonomske elite svijeta, oni imaju, kao i svi izbrani političari,  malo realne  moći u međunarodnim odnosima. Dobro je da to žele promijeniti no uz vidljivu i važnu snagu  UN-a,  WTO-a, institucija Europske unije, u međunarodnim odnosima, postoji  i manje vidljiva ali utjecajna moć investicijskih fondova, naftne industrija, milijardera i vlasnika globalnih medija.

Predsjednica i premijer ne razlikuju se u javnosti u vanjskoj politici toliko koliko to pokušavaju naglasiti mediji. Oboje  smatraju da je ekonomska suradnja najefikasnije oruđe vanjske politike. Premijer podržava predsjedničinu ABC inicijativu  kroz različite aktivnosti. Ne vidim da se njihovi ciljevi i koncepcije vanjske politike bitno razlikuju. 

Druga je priča ponašanje predsjednice prema susjednim zemljama, posebno Bosni i Hercegovini. Za nju pitanja sigurnosti, geopolitike i borba protiv   terorizama, zbog njezinog NATO backgrounda, imaju važno mjesto. U tom području ona    iznosi svoje stavove direktno bez zamatanja u diplomatski jezik, To ima loš utjecaj  na naše odnose s Bosnom i Hercegovinom no  vjerujem da ona može promijeniti svoj diskurs prema BIH a da i dalje ostane fokusirana na pitanje sigurnosti Hrvatske i regije.

 S tim u vezi, kako komentirate proces zamjene veleposlanika koji je u tijeku?

Svima je poznato kako se taj proces odvija uz dogovor predsjednice i premijera i oni su ti koji odabiru ljude koji će predstavljati Hrvatsku u inozemstvu.  Pretpostavlja se da su odabrali ljude  koji imaju za taj posao potrebne vještine i znanje, ali i one koji su ih podržali u njihovoj političkoj karijeri. 

U  Trumpovoj administraciji cijena veleposlaničkog mjesta  je od 400 do 600 tisuća dolara donacije njegovoj kampanji.

JEDINA PRAVA OPCIJA

 Zaključno - kakva je u sadašnjim okolnostima i odnosima, gospodarskim, ekonomskim, u Europi i svijetu, budućnost ekonomske diplomacije? I što RH po tom pitanju može i treba činiti?

Ovog trenutka izgleda da se stvari u međunarodnim odnosima ne odvijaju dobro za ekonomsku diplomaciju. Nadam se da to nije stanje kojem je suđeno da dugo traje.

 Stanje u globalnoj ekonomiji je pod pritiskom  neizvjesnosti  o putu koji će slijediti SAD: da li će to biti  borba za jednu bolju i pravedniju ekonomsku globalizaciju i  slobodnu trgovinu ili jačanje ekonomskog nacionalizma i protekcionizma  i rješavanje trgovinskih pitanja prijetnjom sile. Trump je  snažno pokrenuo prodaju američkog oružja, revidira NAFT-u i optužuje Kinu za  rast američkog duga.

Istovremeno Europska unija i Kina zagovaraju  i razvijaju novi  ekonomski multilateralizam koji daje važnost projektima koji povezuju zemlje preko trgovine, investicija i drugih ekonomskih oblika suradnje. One države koje su sposobne za povezivanje s različitim  velikim silama i trgovinskim blokovima te razvijanje pozitivnog stanja  u odnosima sa svojim susjedima imat će koristi od tog novog oblika odnosa među državama. Južna Koreja, na primjer, ima vrlo razvijenu moć integriranja budući da uživa ekonomske koristi od slobodne trgovine s Kinom, SAD i zemljama ASEAN-a. Vijetnam je 2015. potpisao ugovor s Euroazijskom ekonomskom unijom (EEU) o slobodnoj trgovini što je prvi ugovor takve vrste EEU s trećom stranom, a slični pregovori vode se sa Izraelom, Indijom, Egiptom i Iranom.

Hrvatska nema niti  jedne druge opcije koja bi bila boja za njezine interese  od vođenja ekonomske diplomacije.   Treba usmjeriti svoj vanjskopolitički pogled i izvan Europe kako bi unaprijedila svoju geoprometnu i geoekonomsku poziciju. Hrvatska  ima na raspolaganju  puno instrumenata za ostvarivanje svojih interesa u međunarodnim odnosima,  ali  ju koči reducirana mentalna slika regije, Europe i svijeta kojom sužava krug svojih saveznika i međunarodno tržište te se  isključuje iz novog multilateralizma.

S moderniziranjem vanjske politike i diplomacijom usmjerenom na širenje mreža stabilnosti i jačanje hrvatske multilateralne i transnacionalne snage povezivanja zemlja bi se mogla afirmirati u međunarodnim odnosim  kao ekonomski zadovoljna, iako nije ekonomska i vojna sila. Za to je potrebna velika  transformaciju vanjske  politike u pravcu uskog  povezivanja s  interesima  ekonomskog razvoja i prosperiteta zemlje i prilagođavanje novom stanju u međunarodnim odnosima.