Istraživanja i Mišljenja

Predviđanje od 16.1. 2022.

Preusmjeravanje rasprave s američke agresije na ruski autoritarizam

Živjeti u SAD-u i pisati iskreno o odnosima SAD-a i Rusije (i Kine također) vrlo je teško. To je zato što je SAD agresor, ali Rusija je autoritarna zemlja. Tu podjelu koristi američki establišment kako bi preusmjerio raspravu s američke agresije na ruski autoritarizam. Rame uz rame, svi koji pozivaju SAD zbog njegove agresije su označeni kao proruski. Na taj se način američki establišment vješto štiti od kritike i slabi svoje kritičare.

Predsjednik Vladimir Putin suočava se s odlučujućim povijesnim trenutkom. Razgovori sa SAD-om i njegovim partnerima iz NATO-a pokazali su da SAD nema namjeru preokrenuti svoju dosadnu, dugotrajnu kampanju protiv Rusije. SAD želi promjenu režima u Rusiji. To ne znači demokraciju, priča o tome  je samo kamuflaža za pravi strateški cilj -  trajno oslabljena Rusija. Bitno je samo da Rusija bude oslabljena, a dobrobit Rusa doista nema nikakvo značenje u Washingtonu.

To je krajolik s kojim se Putin suočava. Implikacija je da se pozicija Rusije vjerojatno neće ojačati u godinama koje dolaze. Slijedom toga, sada je možda najpovoljniji trenutak za poduzimanje radnji koje i strateški jačaju Rusiju i postižu vlastiti sekundarni dugoročni politički cilj djelomičnog ponovnog ujedinjenja povijesne europske komponente Rusije (tj. ponovna apsorpcija Bjelorusije i istočne Ukrajine).

Neumoljiva američka antipatija

Temelj za argument je priznanje da SAD ima neumoljivu antipatiju prema Rusiji. Ta antipatija ima dugu povijest. Godine 1918. SAD je napao Sibir, intervenirajući u ruski građanski rat između carskih bijelih i crvenih. Invazija je postavila pozornicu za mržnju prema Sovjetskom Savezu prije hladnog rata.

Danas je američka antipatija vođena trijumfom razmišljanja neokonzervativaca koji tvrde da nijedna zemlja ne bi trebala biti u stanju izazvati moć SAD bilo gdje u svijetu. To Rusiju čini egzistencijalnim neprijateljem ukoliko to još uvijek može. Osim toga, američku antipatiju pokreće potreba za vanjskim neprijateljem. Taj neprijatelj pomaže kanaliziranju intrinzične agresije zemlje i odvlači pažnju SAD-a od vlastitih unutarnjih nedostataka. Zato će svaki hladni rat uvijek biti praćen novim hladnim ratom.

Konačni rezultat je da je SAD predan dugoročnoj strategiji uništenja ruske moći. To je vidljivo već dvadeset godina u širenju NATO-a na istok; u poticanju puča u Ukrajini 2014.; u poticanju gruzijske agresije u Južnoj Osetiji 2008.; i u opkoljavanju Rusije vojnim zastorom koji ide od Szczecina na zapadu do Seula na istoku.

Nepouzdani SAD

Kompromis sa SAD-om je nemoguć. Prvo, to je isključeno neokonzervativnom doktrinom. Drugo, to je suprotno političkom karakteru SAD-a. Američka diplomatska povijest je povijest opetovanog kršenja ugovora i sporazuma, koji se odbacuju u trenutku kada SAD prevladaju ili postaju nezgodni.

Od svog početka, SAD je u više navrata kršio svoje ugovore s suverenim indijanskim nacijama. Nakon Drugog svjetskog rata raskinuo je sporazum iz Jalte o kojem su pregovarali Roosevelt i Staljin, kršenje koje nikada nije priznato. Što se tiče obmana protiv domorodačkih plemena, SAD si govori da je ponašanje nebitno u drevnoj povijesti. Realnost je da je  živa i zdrava i da je dio političkog DNK zemlje.

Irak kao prozor u SAD i njihovu strategiju

Irak pruža prozor, koji ilustrira i lošu vjeru SAD-a i kako funkcionira strategija promjene režima. SAD je godinama koordinirao propagandnu kampanju usmjerenu na njegovanje potpore vojnoj akciji uz obrazloženje da je Sadam Hussein regionalna prijetnja za sve.

U sklopu toga Irak je bio podvrgnut ekonomskim sankcijama, a optužen je i da posjeduje oružje za masovno uništenje. Nijedno nikada nije pronađeno, ali je utvrđeno da SAD lažu o njima. Dogovor je bio da će inspekcije UN-a biti odlučujuće, ali taj je sporazum odbačen kada su inspektori došli praznih ruku. U međuvremenu, tijekom razdoblja inspekcije, SAD je razmjestio svoje vojne snage u Perzijskom zaljevu pripremajući se za rat.

I naravno, američka invazija na Irak nije proizvela prosperitetni demokratski Irak. Umjesto toga, narod Iraka platio je užasno visok danak, a zemlja je trajno u opasnosti od građanskog rata i raspada.

Lekcije za predsjednika Putina

Paralele između američke kampanje protiv Iraka i američke kampanje protiv Rusije su upečatljive i nepobitne. SAD sada provodi istu strategiju protiv Rusije, koristeći Ukrajinu kao koplje.

Dugoročni plan igre je jasan. SAD će nastaviti jačati svoju neprijateljsku prisutnost u Ukrajini i na ruskim granicama; nastavit će poticati javno mnijenje protiv Rusije kao dio pripremanja slučaja za još agresivnije djelovanje; i nastavit će pokušavati potkopavati rusko gospodarstvo.

To znači da je Rusija zatvorena i da će se situacija vjerojatno samo pogoršavati. Štoviše, nakon što je Putin okupio svoje snage, rusko povlačenje riskira da bude protumačeno kao znak slabosti koja bi potaknula pojačanu američku agresiju. To govori  Rusiji da okupira istočnu Ukrajinu, možda čak i na zapadu do obala Dnjepra.

Napravljeno u SAD-u

Trenutna kriza nastala je u SAD-u, ali SAD je još uvijek mogu ublažiti odstupanjem i pristankom na demilitariziranu zonu u istočnoj Europi. Međutim, malo je vjerojatno da će se to dogoditi jer bi bilo u suprotnosti s neokonzervativnom doktrinom i protivno karakteru i povijesti zemlje. Predsjednik Biden također bi bio dodatno politički oštećen. Zapravo, i njega su okružili neokonzervativni operativci u State Departmentu, Pentagonu i njegovom vlastitom Vijeću za nacionalnu sigurnost.

Agresija u inozemstvu popularna je kod velikog dijela američkog biračkog tijela, uključujući takozvane liberalne elemente koje predstavljaju The New York Times i Washington Post. Djelomično je to zato što je zemlja zaštićena Atlantskim i Tihim oceanom. Posljedično, ubijanje i uništavanje  u inozemstvu su uglavnom izvan vidokruga. Državljani SAD-a ostaju bez patnje i kazne zbog poticanja rata. Uživaju u emocionalnom uzbuđenju militarizma i džingoizma, izbjegavajući pritom platiti cijenu smrti i uništenja.

*Thomas Palley,  ovaj tekst  je objavio u nedjelju, 16. siječnja 2022. u 15:52 na svom webu Economics for  Democratic and Open Societes. 

Dr. Thomas Palley je ekonomist koji živi u Washingtonu DC. Diplomirao je  na Sveučilištu Oxford, te magistrirao međunarodne odnose i doktorirao na Sveučilištu Yale.

Objavljivao je u brojnim akademskim časopisima i pisao za časopise The Atlantic Monthly, American Prospect i Nation.

Palley je nedavno pokrenuo projekt Ekonomija za demokratska i otvorena društva. Cilj projekta je potaknuti javnu raspravu o tome kakvi su gospodarski aranžmani i uvjeti potrebni za promicanje demokracije i otvorenog društva.

Bio je glavni ekonomist u China Economic and Security Review Commission. Prije nego što se pridružio Povjerenstvu, bio je direktor Projekta globalizacijske reforme Instituta za otvoreno društvo, a prije toga bio je pomoćnik ravnatelja za javnu politiku u AFL-CIO.