Sve ono protiv čega sam se cijeli život politički borila, u ovom trenutku mi je izgledalo kao jedan veliki poraz.

Stajala sam na željezničkoj stanici u svom rodnom gradu i čekala brzi vlak. Odjednom se na sporednom kolosijeku približio golemi konvoj, pun tenkova - s kunama, gepardima ili leopardima. Ne mogu ih razlikovati i mogla sami h samo u šoku promatrati. Transport je vozio sa zapada na istok.

Nije bilo teško zamisliti suprotnu sliku. Negdje na istoku kontinenta, u isto vrijeme, vojni transport ruskih tenkova išao je s istoka na zapad. Neće se sukobiti u stilu velikih tenkovskih bitaka iz Prvog svjetskog rata negdje u Ukrajini. Ne, ovoga će puta ponovno biti upleteni u ponor dvaju blokova moći, nad kojim je svijet možda posljednji put stajao, u sukobu s mogućim apokaliptičnim epilogom. Tako smo se opet našli u Hladnom ratu i spirali uzajamnog ugrožavanja egzistencije – bez izlaza i bez perspektive. Sve ono protiv čega sam se cijeli život politički borila, u ovom trenutku mi je izgledalo kao jedan veliki poraz.

Početak poraza

Kada je počeo ovaj poraz? Kada je počela obmana? Kada se i kako jedna od najsretnijih faza povijesti euroazijskog kontinenta, nakon nenasilnog završetka Hladnog rata, pretvorila u smrtonosnu eskalaciju rata, nasilja i blokovskih sukoba? U čijem je interesu bilo da se miroljubivi suživot Istoka i Zapada, koji je tada bio moguć, ne ostvari, već postane žrtva obnovljenog globalnog antagonizma? A tu je i pitanje svih pitanja – zašto cijela Europa, kontinent sa svim svojim povijesnim tragedijama i zabludama politike moći – nije smogla snage postati središtem miroljubive vizije ugroženog svijeta?

Ne slažem se sa danas uvriježenom tezom da je 1989. godine u Europi uspostavljen miroljubivi poredak, koji je Rusija jednostrano uništavala korak po korak pod diktatom agenta KGB-a Putina, sve dok na kraju nije izbio rat u Ukrajini. Ovo nije istina. Istina je sljedeće – 1989. godine slomljen je poredak nazvan Pax Atomica (atomski mir) bez ustupanja mjesta novom mirovnom poretku. Osiguranje novog mirovnog poretka moralo je biti novi cilj. Međutim, vizionarima europske i zapadne fantazije nije bilo na umu osmisliti održivi mirovni poredak u Europi, koji bi svim zemljama bivšeg SSSR-a ponudio mjesto pouzdane sigurnosti i nade za budućnost.

Tragedija Jugoslavije

Koliko se brzo vratio osjećaj blagog trijumfa, vidi se na tužnom primjeru – odnosima s Jugoslavijom. Jugoslavija je bila jedna od nesvrstanih država, na vrijeme se riješila staljinizma i donekle smirila stoljetna nacionalna suparništva iz vremena Dunavske monarhije. Nudeći ovoj Jugoslaviji, kao cjelini, put u Europu i EU 1989. bio je iznimno lak. Trebalo bi vremena, ali bilo je moguće. Trebalo se jedino suzdržati od prebrzog popuštanja pred nacionalnim pritiscima Slovenaca i Hrvata i njegovanja nove neprijateljske slike o Srbima kao agresivcima. Takva je mudrost, međutim, potpuno izostala u nadmetanju za priznanje novih nacionalnih država na Balkanu. Građanski rat u Bosni, Srebrenica, razaranje Sarajeva, stotine tisuća mrtvih i istraumatiziranih ljudi, napad NATO-a na Jugoslaviju protivan međunarodnom pravu, priznanje neovisnosti Kosova, također protivno međunarodnom pravu, te višestruka izbijanja novih nacionalni šovinizmi su se svi mogli izbjeći.

Novi pokret nesvrstanih

Ako se ne varam, Europa će uskoro ući u fazu velikog razočaranja koje će duboko poljuljati njezinu sliku o sebi. Ali za mene je to razlog za nadu. Zapad, tako samouvjeren, jednostavno mora naučiti da ostatak svijeta ne dijeli naše viđenje nas samih i da neće stati uz nas. Čini se da na brzinu poslani emisari novog antikineskog saveza u nadolazećem križarskom ratu protiv Srednjeg kraljevstva nisu osobito uspješni. Kako bismo mogli pretpostaviti da će velika Kina i napredne civilizacije Azije ikada zaboraviti dane nametnute slobodne trgovine i opijumskih ratova? Kako bi napaćeni afrički kontinent ikada mogao oprostiti 12 milijuna robova i iskorištavanje svih svojih prirodnih bogatstava? Zašto bi drevne kulture Latinske Amerike trebale oprostiti samovoljnoj vladavini španjolskih i portugalskih konkvistadora? Zašto bi autohtoni narodi diljem svijeta jednostavno iz svog povijesnog sjećanja trebali izbrisati nepravde ilegalnih naselja i otimanja zemlje? Nadam se da će iz svega ovoga proizaći novi pokret nesvrstanih koji će se nakon razdoblja brojnih kršenja međunarodnog prava ponovno zauzeti za ekskluzivno pravo UN-a da služi miru i opstanku cijelog planeta.”

Antje Vollmer (31. svibnja 1943. - 15. ožujka 2023.) bila je njemačka protestantska teologinja, akademska nastavnica i političarka Saveza 90/Zelenih. Postala je članica Bundestaga 1983. kada su Zeleni prvi put ušli u zapadnonjemački parlament, prije nego što se pridružila stranci 1985. Od 1994. do 2005. bila je potpredsjednica Bundestaga, prva Zelena na toj poziciji. Bila je pacifistica.

https://www.berliner-zeitung.de/politik-gesellschaft/ein-jahr-ukraine-krieg-kritik-an-gruenen-antje-vollmers-vermaechtnis-einer-pazifistin-was-ich-noch-zu-sagen-haette-li.320443