Istraživanja i Mišljenja

Dr. Danko Plevnik: EU klizi iz akutne u kroničnu krizu.

 U 20. stoljeću započeli su procesi arbitrarne europeizacije pa su Europu počele definirati vizije njenog ujedinjavanja s čime su povezana dva pokreta. Prvog je 1922. pokrenuo grof Richard von Coudenhove-Kalergi pod nazivom Paneuropski pokret za ujedinjenje Europe koju je vidio kao uvjet za sprečavanje novog rata na njenom tlu i očuvanje njene povijesne uloge u konkurenciji novih svjetskih sila. Taj se pokret pretvorio u Paneuropsku uniju koja i dalje nastoji održati svijest o geografskoj Europi.

       Drugi put, u vidu zapadnocentričnog Europskog pokreta, 1955. je predvodio Robert Schuman. Europski pokret postao je 1. studenoga 1993. Europska unija (EU) koja se nametnula kao središnja paradigma europejstva. Idejni začetnik Vijeća Europe Winston Churchill u svom predavanju na Sveučilištu u Zürichu 19. rujna 1946. predstavio je ideju o "Sjedinjenim Državama Europe", po uzoru na SAD, potom je u palači Saint James u Londonu 5. svibnja 1949. potpisan Statut, kojim je osnovano Vijeće Europe. To je bio prvi moderni koncept zajedničke Europe. Danas Vijeće Europe ima 46 članica, bez Rusije i Bjelorusije. SAD je svojim kapitalom poslije Drugoga svjetskog rata podržavao ujedinjavanje zapadne Europe, ali do danas nije pristao na zonu slobodne trgovine s EU-om!? Taj proces ujedinjavanja podupirao je na početku i radi straha od komunizma u Italiji, Francuskoj i Grčkoj, ali nikada nije a vjerojatno i neće podržati konkurenciju u vidu stvaranja Sjedinjenih Europskih Država. Trump je kao predsjednik podupirao ideju Brexita, tj. izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a 2020. Bugarski politički aktivist Ivan Krastev je u knjizi Poslije Europe već 2017. iznio stanovište da više nisu aktualne teme o budućnosti EU-a i da radije treba raspravljati o tome kako se organizirati nakon njegovog raspada. Godinu kasnije američki kolumnist James Kirchick objavio je knjigu Kraj Europe u kojoj je Ukrajinu prikazao kao novi Zapadni Berlin. 

       Propadanje Europe je obrnuto proporcionalno uspinjanju SAD-a, koji je do Prvoga svjetskog rata bio izolacionistička, regionalna sila. Na pregovorima o miru u Versaillesu započetih 18. siječnja 1919. engleski jezik je prvi puta bio prihvaćen kao drugi službeni jezik diplomacije, iza francuskoga (poslije latinskog) dotad jedinog službenog diplomatskog jezika diljem svijeta. I nakon odlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a, engleski jezik je ostao vodeći komunikacijski instrument u tijelima i forumima EU-u.

     Do kraja 19. stoljeća, Monreova doktrina, koja je zabranjivala europsku kolonizaciju američkog kontinenta smatrala se stupom vanjske i međunarodne politike SAD-a, a na nju su se i u 20. stoljeću pozivali John Kennedy, Lyndon Johnson, Ronald Reagan i drugi američki predsjednici. Pri navođenju te doktrine vrlo često se zaboravlja njezin drugi dio – da se za uzvrat SAD neće miješati u europske poslove. Toga se i držao sve do ulaska u svjetske ratove započete u Europi. Poslije Prvoga svjetskog rata na pregovorima u Versaillesu američki predsjednik Woodrow Wilson htio je da odluka o stvaranju Lige nacija postane sastavni dio pregovaračkog dokumenta kako bi pridobio američki Kongres za američko pristupanje Ligi, što se nije prihvatilo. Nakon Drugoga svjetskog  rata SAD je sudjelujući u okupaciji i denacifikaciji Njemačke u njoj zadržao svoje snage i naoružanje te postao agent stvaranja novog svjetskog poretka putem Ujedinjenih nacija, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda kojima je kontrolirao dinamiku vlastitog i svjetskog razvoja.

      Pomoću NATO-a je 1949. započeo okupljanje Europe, uključujući i nedavno primanje neutralnih zemalja Finske i Švedske. Bill Clinton je 1994. lansirao Partnerstvo za mir (PfP) kao program bilateralne suradnje između NATO-a i pojedinih partnerskih zemalja, čak i Jeljcinove Rusije, da bi priznao Putinu kako Rusija neće moći ući u NATO, čime je rečeno da će postati ratni protivnik, a ne mirotvorni partner. Europska unija bi s Rusijom bila politički entitet od Atlantika do Pacifika i ta se geopolitička zamisao nije mogla prihvatiti u okviru  američkog NATO-a. Strateški koncept „Zajednički europski dom“ Mihaila Gorbačova u kojem je bilo mjesta i za SAD i Kanadu, a koji je bio protiv podjele kontinenta na vojne blokove i gomilanja vojnih arsenala u Europi i prijetnji ratom, nije se prihvatio 1989., premda se Zapad tada oduševljavao Gorbačovom jednako koliko danas demonizira Putina. Takva Clintonova odluka bila je povijesni korak unatrag od Završnog akta iz Helsinkija, sporazuma kojeg je 1975. potpisalo 35 zemalja i čime je zaključena Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi (CSCE). Ovaj sporazum unaprijedio je odnose Zapada i Istoka i imao dalekosežan učinak na otopljavanje Hladnog rata. Konferencija se 1995. staložila u Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) koja nije postala operativna u stilu NATO-a, već potreban, ali često puta nemoćan debatni klub o nedemokratskim problemima pojedinih turbulentnih zemalja.

       U NATO-u je 30 država iz Europe i ako ga kolektivno napuste u njemu će ostati samo SAD i Kanada, a Europa dobiti uigrani obrambeni sustav. Ovako će morati s Japanom, Južnom Korejom, Filipinima i Australijom… ratovati protiv Kine kada ona i službeno postane ratni cilj. Ne može se reći da u EU-u nije bilo državnika koji nisu bili u stanju prozreti posljedice takvog slijepog podčinjavanja, počevši od francuskoga predsjednika de Gaullea koji je Francusku nakon što je 15 godina bila središte NATO-a povukao iz njegovih vojnih struktura, do bivšega francuskoga premijera Edouarda Balladura koji je već 2008. na inteligentan način ukazao na pseudolegitimitet Zapada u vođenju svijeta, upozorivši: „Povijest se počinje  praviti bez Zapada a možda će se jednoga dana praviti protiv njega.“ Kada je američki predsjednik Donald Trump Europljanima gotovo nudio raspuštanje NATO-a, francuski predsjednik Emmanuel Macron poslao je 2019. poruku europskim zemljama da se više ne mogu oslanjati na SAD u obrani NATO saveznika: „Ono što trenutno doživljavamo je moždana smrt NATO-a“, predlažući stvaranje europskih obrambenih snaga i prekid sa sigurnosnom dominacijom SAD-a, ali u tome nije uspio zbog prevelike moći SAD-a i njegovog personalnog utjecaja na eurounijske političare kojima je suverenost u rangu fantomske boli. Sada Trumpov potpredsjednički kandidat JD Vance poručuje neka si EU, a posebno Njemačka, sami osiguraju obranu.

  Najveći je paradoks EU-a - čija je baština ratovanje - što nije uspio stvoriti europske obrambene i sigurnosne politike, a kamoli ozbiljne vojne snage. A bilo je prilika! Prije NATO-a, u rujnu 1948. osnovana je Zapadna unija (WU), europski vojni savez između Francuske, Velike Britanije i Beneluksa nazvan i Bruxelles Treaty Organization (BTO). Njega je naslijedila Zapadnoeuropska unija (WEU) koja je implementirala izmijenjeni Briselski ugovor. U lipnju 2011. WEU je ukinut. Od 2007. u EU-u u ime European Defence Union postoje snage od 1500 vojnika, koje nikada nisu djelovale, pa se do 2025. planiraju osnovati Europske snage za brzo djelovanje (EU Rapid Deployment Capacity) od 5000 vojnika bez oslonca na SAD, a koje bi bile komplementarne NATO-u. EU još dugo neće biti sposoban osigurati svoju stratešku neovisnost. 

Bivši ministar vanjskih poslova Njemačke Joschka Fischer je 2010. zaključio da je EU institucionalna kontradikcija. SAD se razvija na individualizmu, a Europa propada s nacionalizmima kao svojom konstantom pa ni nakon sedamdeset godina nije stvorena emocionalna atmosfera europeizma na onaj način na koji se amerikanizam njeguje u SAD-u. Tko se malo duže i dublje bavi EU-om mogao bi opaziti da su nekad najkvalitetniji političari programirali njegov razvoj a sada se u Europsku komisiju ne šalju frontmeni, što je primijetio već 8. predsjednik Europske komisije Jacques Delors, nego osobe i bez vizije i bez organizacijske energije a s takvima EU nikada neće postati globalni igrač. Delors je upozoravao da ukoliko se EU ne bude promovirao u lidera svjetske politike, može završiti slomom. 

       Napredak u tom smjeru traži strukturalno političko reformiranje. Duhovni otac ujedinjene Europe Jean Monnet izjavio je 1943. da će prosperitet država Europe biti moguć samo pod uvjetom formiranja federacije. Države-nacije odbijaju federalnu državu kakvu ima SAD. I to je jedan od razloga zbog čega se ideja EU-a vrti u začaranom krugu proklamacija i rezignacija. Bez stvaranja Europljana ne može se graditi EU. Uskogrudno je govoriti da bi se osnivanjem jedinstvene države minimalizirala uloga manjih naroda. Nakon što se EU 2004. proširio na još deset europskih država u SAD-u je došlo do bojazni i uvjerenja da će se početi razvijati u smjeru Sjedinjenih Europskih Država, čime bi postala samostalna sila, što bi značilo i kraj američke supremacije u Europi. Međutim, 20 godina poslije više nema ni riječi o tome, a kamoli nakane za ostvarenje takvog organiziranja europskih država. Svaka naciokracija misli na sebe pa tako i birokratska eurokracija! 

       Prema federativnom načinu upravljanja, EU je neslužbeno prva povela predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen od 2019. do 2024. kada je dobila drugi mandat. Svojim vođenjem minimizirala je Europsko vijeće, osnovano 1974., a čine ga predsjednici država ili predsjednici vlada članica EU-a, predsjednik Europskog vijeća te predsjednik Europske komisije, što nije uspjelo niti jednom njezinom prethodniku – oslabivši njegov autoritet dobiven Lisabonskim ugovorom u definiranju političkih ciljeva i prioriteta EU-a.Vijeće koje može donositi pravno obvezujuće akte, neutralizirano je a njegov predsjednik Charles Michel izguran iz igre relevantnog odlučivanja. Za razliku od bivših predsjednika Europske komisije, ona je u Europski parlament dolazila samo kad je morala, želeći imati što slobodnije ruke.

       Takvim načinom upravljanja Ursula von der Leyen je asistirala i provela povijesni dogovor Francuske i Njemačke o formiranju Fonda gospodarskog oporavka (RRF) 2021. kako bi pomogao zemljama EU-a da se oporave od pandemije COVID-19 u visini od 750 milijardi eura i osigurao sedmogodišnji proračun od 1074 milijarde eura. Tu se nije radilo samo o toj sumi, nego u činjenici da je Europska komisija po prvi puta mogla pribavljati sredstva za euroobveznice na taj način da s tržišta kapitala počinje izdavati ekonomske obveznice, što je bio i iskorak ka jačanju EU-a kao državne cjeline. Do tada su na europskom tržištu kapitala postojale španjolske, talijanske i druge obveznice, a tada su sve članice stale iza jedinstvene euroobveznice što je bio poticaj ne samo ekonomskom, nego i europskom političkom jedinstvu.

     Pozitivno u radu Europske komisije bilo je to što su se odluke donosile brže, a negativno što je dolazilo do selektivnog odlučivanja.Sredstva su se dijelila pod psihozom straha od pandemije u cilju njenog što bržeg zaustavljanja, no time je dolazilo i do nedovoljno kontroliranog trošenja.Von der Leyenova je odbijala učiniti javnom svoju elektroničku komunikaciju s izvršnim direktorom proizvođača cjepiva protiv Covida američkom tvrtkom Pfizer, pa se sumnjalo da se radilo o favoriziranju, o čemu su pisali mnogi mediji a odgovore tražio i Europski parlament. Nizozemska zastupnica u Europskom parlamentu Sophie in ‘t Veld je tim povodom konstatirala da je Europska komisija postala manje transparentna zbog svojih odluka pod njenim vodstvom i tražila Europski parlament da je pozove na odgovornost: “Ovo je veće od obične tekstualne poruke između Von der Leyen i Pfizera. U demokraciji, transparentnost je kamen temeljac svakog odnosa između izvršne i zakonodavne vlasti koji provjerava moć izvršne vlasti. Europska komisija postala je manje transparentna, manje odgovorna Europskom parlamentu i iskreno više nevezana za europsku demokraciju.” 

   Na mjesto predsjednice Komisije došla je s mjesta ministrice obrane Njemačke. I tu je bila optuživana za pogodovanje, optužbe su poslije bile odbačene, ali je ipak iskoristila svoj utjecaj izborom savjetnika i zauzvrat osigurala zaposlenje svoje dvoje djece u SAD-u kako je mjesecima izvještavao magazin Politico koji se specijalizirao i za pronalaženje njenih tekućih propusta. Imala je i problema sa CV-jem nakon što je napisala da je studirala na Standfordu, što je predstavnik sveučilišta demantirao i dokazao da nije završila niti jedan tečaj za koji bi dobila službenu diplomu ili potvrdu tako da ne može navesti ovo sveučilište kao akademsku kvalifikaciju u životopisu. 

       Agresija Rusije na Ukrajinu 24. veljače 2022. obnovila je pošast ratovanja unutar Europe, što je EU pod njenim vodstvom podvelo pod direktne geopolitičke interese SAD-a. A to košta. Obrambeni proračuni članica NATO-a u Europi ove su godine porasli za gotovo 18 posto, što je najviše u nekoliko desetljeća. Takva ovisnost nije bila samo posljedica činjenice da su gotovo sve zemlje EU-a članice NATO-a, već i što se dobar dio njihovih predsjednika i premijera, kojima se državni suverenitet čini realan kao fantomski ud invalidima, prije svega iz Poljske, baltičkih zemalja i jugoistočne Europe, pridružio Njemačkoj kao glavnom američkom europskom savezničkom podaniku. Ali njihov je problem, suprotno od Njemačke, povijesni revizionizam i desetljetna mržnja prema Rusiji jer su bili talac pobjede SSSR-a, postao i teret za EU i djelovao na smjer kretanja njegove vanjske politike. Svojom ratobornom političkom agresivnošću nametali su odluke koje su odudarale od mirotvornih osnova politike EU-a. Taj je rat prisilio Europsku komisiju da odustane od svojih konstitutivnih načela vladavine europskog prava i ponudi Ukrajini druga pravila za ulazak u EU, čime se degradiraju zemlje Zapadnog Balkana. Nakon zaduživanja zbog pandemije Covida, EU se još više zadužio zbog rata u Ukrajini.  

      Europska komisija je neshvatljivo ili zapravo shvatljivo jer je branila američke interese, ignorirala miniranje plinovoda Sjeverni tok, a jednaku neodgovornost snosi i Njemačka pošto se radilo i o njenom projektu i vlasništvu. U normalnim uvjetima takav bi udar bio casus belli, a EU se ponašao kao da se pod naletom vjetra srušio dalekovod. Sad su našli ukrajinskog van der Lubbea u liku Volodimira Z. EU se besvjesno podvrgao energetskoj eutanaziji jer je zbog sudjelovanja u ovom ratu i odugovlačenjem realizacije Minska I i Minska II, kako je priznala Angela Merkel, ostao bez jeftinih ruskih energenata i sirovina te izgubio na konkurentnosti u svijetu. I to sve je prošlo bez ikakve osude Europske komisije koja je diktirala odnose s Rusijom i tempirala sankcija protiv nje. Netržišnim odlukama u korist Ukrajine, primjerice u otkupu žita, izazvala je protivljenje nekih agrarno orijentiranih eurounijskih zemalja. Poput mnogih današnjih političara i von der Leyenova djeluje kao „X političarka“ objavljujući na toj platformi namjere prije negoli u eurounijskim tijelima. Tako je najavila da će EU prebaciti Ukrajini 1,5 milijardi eura prihoda od zamrznute ruske imovine te da će ta sredstva biti upotrijebljena za obranu i obnovu Ukrajine. Predlaže i zamrzavanje sredstava Ruske centralne banke na neodređeno vrijeme i produženje sankcija Rusiji sa šest mjeseci na neograničeni period. A ta vrst konfiskacije ima dugoročne posljedice i za EU jer predstavlja presedan koji će odbijati strana ulaganja zbog takve političke ovisnosti njegova financijskog sustava.U 2023. godini BDP EU-a rastao je za 0,4 posto a sankcioniranoj i blokiranoj Rusiji 4 posto!? I nitko nikoga u EU zbog toga ne zove na red!?Europsko gospodarstvo i stogagrca pod poteškoćama a kupovna moć pada građanima, a ne političarima.

           EU klizi iz akutne u kroničnu krizu. Nikada se nije dogodilo da se, prilikom njenog izbora za predsjednicu Europske komisije, u Europskom parlamentu od predstavnica Poljske, Rumunjske i drugih čuju uvrede i pozivi da je se stavi u zatvor, a ne ma čelo Europske komisije.  S druge se strane ne pamti ni da se neku članicu koja je otpočela predsjedanje Vijećem EU-a toliko osporava i iz Bruxellesa a iz nekih članica lansira sumnja u neophodnost članstva Mađarske u EU-u i NATO-u. Nakon brojnih sankcija Bruxellesa Mađarskoj, Orbán je protiv takve bruxellesocentričnosti reagirao pozivom na stvaranje Europe nacionalnih država. Pod njegovim vodstvom formirana je nova ekstremno desničarska, euroskeptična grupa paradoksalnog naziva Patrioti za Europu, po veličini treći blok u Europskom parlamentu.

Europskoj komisiji nije se dopalo ni što je Orbán glasao protiv von der Leyenove te u nastupnim posjetima otišao i Putinu. Većina ministara zemalja EU-a bojkotira sastanke u Budimpešti. Budući da EU još funkcionira na principu konsenzusa i veta, začuđuje tolika količina žuči prema Mađarskoj i Slovačkoj koje nastoje zadržati svoje poglede na rat u Ukrajini i energetsku ovisnost o Rusiji. Orbán je stoga EU usporedio sa SSSR-om, očekujući sličan raspad i zaključio da EU nije svjestan što se događa u svijetu, upozorivši na dolazeći novi, ovog puta azijski svjetski poredak. Po njemu dolazi promjena koja nije viđena 500 godina jer će Kina, Indija, Pakistan i Indonezija postati dominantni centar svijeta. Mislim da je prerano otpisao SAD koji je još uvijek neprikosnoveni svjetski lider i odlučuje o svjetskom poretku.

    U vrtlogu svojih (re)vizija EU živi kao uznik vlastite prevrtljive povijesti. Kao američki brodski mali ne uspijeva dovršiti niti svoj strategijski identitet niti financijski identitet jer su neke zemlje i dalje izvan eurozone niti prostorni identitet jer zanemaruje zemlje Zapadnog Balkana koje se nalaze unutar njegovih granica, a planira širenje na zemlje izvan tih granica: Ukrajinu, Gruziju, Moldaviju…iako ne ispunjavaju kopenhaške kriterije. Zbog iracionalne blokade najprije Grčke pa Bugarske, EU beskrajno odugovlači primanje Sjeverne Makedonije koja je 2004. prva sa Zapadnog Balkana potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Za razliku od Ukrajine, EU je zbog Oluje ili oslobođenja Hrvatske od ratne agresije Srbije, Hrvatsku odmah stavio na led. Stoltenberg je tada pozvao Yasushija Akashija da zatraži udare NATO-a na HV, a sada NATO brani Ukrajinu od agresije Rusije. Gdje je nestao strah od Rusije i izbijanja Trećega svjetskog rata kojim se u vezi Hrvatske opravdavala pasivnost EU-a i NATO-a? 

        Što je ostalo od tako nedosljedne Europe? Jedino prepotencija! Kao što Hrvatska vjeruje, takav je tradicionalni samozavaravajući mentalni sklop, da je bolja od svojih susjeda tako i Europa misli da je bolja od ostatka svijeta. Europa je pregažena sumnjičavošću, sporošću i starošću.